Marika Vicari & Jernej Forbici - NEGATED LANDSCAPE

Dok se svijet suočava s prekretnicom najvažnije je pitanje – in extremis – pitanje zaštite okoliša, i dok znanstvenici opisuju apokaliptičke scenarije onoga što bi se moglo dogoditi kada bi se temperatura povećala za dva stupnja, dva umjetnika opisuju svoje vizije krajolika. Ovaj je projekt posvećen prirodi. Prije svega postavljen je tako da ga treba istražiti i prijeći. Čarobna šuma koje nam kroz šuštanje svojih grana i škripanje svog lišća govori o starim pričama, ne negoduje već šapuće uspomene. Od svojih slikarskih početaka, Jernej Forbici - kroz svoju moćnu, pastoznu sliku, natopljenu drevnim odjecima upozorava publiku na razaranja koja izazivaju tvornice aluminija u Sloveniji. Ipak, ono što još uvijek prevladava na tim golemim, hipnotičkim platnima jest osjećaj milosti i mira, koji se materijalizira unutar njegovih renesansnih pozadina. Dijalog se pretvara u žalosni pjev kroz osjetljive grafitne radove Marike Vicari: mnoštvo suhonjavih stabala proteže se u beskraj, mirna polja prekrivena su snijegom, živahne su grane uronjene u povjetarac koji miriše na mahovinu.
(Alessandra Redaelli)

"Bit će to kao ulazak u drugačiju prirodu, u krajolik golemih oblika: tanka koža od crvene zemlje, čvorovi zapletenih biljaka i trave, lišće koje pokriva zemlju, snažan izvor zraka i energije održava svježinu i mekoću i jedno svjetlo koja oživljava dvije instalacije: izložba započinje kao dijalog i rasprava o krajoliku, o zemlji koju je izgradio, prešao i organizirao čovjek, a zatim se slobodno razvija da bi se raspravljalo o okolišu i negodovalo, ali uglavnom da bi se pažnja publike usmjerila na normalne - ili otuđene situacije, u kojima se njihova tijela stavljaju u nepoznatu vezu s prirodom. Pejsaži se prisjećaju zemlje, pukotina, šuma, prolaza ... Metamorfoza prostora i vremena, jezika i stvarnosti ih definira.

LANDSKIP je izložba koji razmatra krajolik dvojako: kao humaniziranu evoluciju suvremenog života (Jernej) i kao čistu prirodu šuma i drveća (Marika), koja je temeljni resurs biološke raznolikosti i ljepote. Zemljin razvoj, manipulacije, uništavanja, čovječanstvo, krajolik, biološka raznolikost i klima, identitet i uloga šuma su neke od glavnih tema izložbe. Dva umjetnika istražuju i ekološko pitanje, protagoniste njihovog umjetničkog istraživanja, kao i promjene koje su se dogodile unutar okoliša - zemlje, uzrokovane našom kulturom, civilizacijom i poviješću. Kroz svoja djela JERNEJ FORBICI i MARIKA VICARI traže vlastiti identitet unutar krajolika, mišljenog kao LANDSKIP, u svom najstarijem značenju. Dakle, izvan manipulacije, deforestacije i barbarstva ili volje samog čovječanstva .... Priroda je jedini resurs koji može regenerirati i stvoriti život. "Jernej Forbici i Marika Vicari"

Jernej Forbici biografija

Jernej Forbici rođen je u Mariboru (Slovenija) 1980. godine. Diplomirao je slikarstvo na Akademiji likovnih umjetnosti u Veneciji u klasi profesora Di Raco-a, a potom završava magisterij za vizualne i izvedbene umjetničke discipline. Od 1999. godine izlaže na brojnim samostalnim i skupnim izložbama u raznim europskim zemljama, u Sad-u, Kanadi, Argentini i Kini. Učestvuje na mnogobrojnim bijenalima, a 2007. i 2011. na 52. te 54. Venecijanskom bijenalu. Godine 2009. Akademija likovnih umjetnosti u Veneciji posvetila je retrospektivu Jerneju Forbici-ju u Magazzini del Sale, koju je kurirao Carlo Di Raco. Godine 2011., nakon što je objavio prvu monografiju i predstavio pet retrospektivnih izložaba u Italiji i Sloveniji, pozvan je da sudjeluje na izložbi “Il fuoco della natura” u Trstu. Godine 2012. dobio je stipendiju Ministarstva kulture Republike Slovenije te odlazi na umjetničku rezidenciju u London, gdje se posvećuje studiji engleskih majstora. Od 2013. do 2018. godine prezentirao je svoje projekte u raznim javnim ustanovama i privatnim galerijama u Italiji i inozemstvu (Venecija, Varese, Milano, Latina, Piacenza, Montesarchio, Beč, Maribor i Luksemburg). Godine 2017. osmislio je projekt "Before It Comes Next", kojeg izlaže u Galeriji Romberg u Latini, a 2018. godine projekt ”Welcome to the Final Show” u Galeriji Punto Sull'Are u Vareseu u Italiji i u Galeriji grada Ptuja u Sloveniji. Njegovi radovi su vrlo relevantni i imaju bitno mjesto na suvremenoj međunarodnoj umjetničkoj sceni. Danas je Jernej prisutan na mnogim važnim izložbama i sajmovima te se njegovi radovi nalaze u zbirkama brojnih institucija i privatnih kolekcionara. Živi i radi na relaciji Strnišče (SLO) i Vicenza (IT).

Marika Vicari biografija

Marika Vicari rođena je 1979. u Vicenzi. Živi i radi u Creazzu u blizini Vicenze. Diplomirala je slikarstvo na Akademiji likovnih umjetnosti u Veneciji 2003. godine, a 2005. završava magisterij dizajna i produkcije vizualnih umjetnosti na FDA, IUAV u Veneciji. Od 2000. godine izlaže na brojnim izložbama u Europi, SAD-u, Meksiku, Brazilu, Kanadi i Kini. Djeluje i kao samostalna kustosica, a od 2008. godine kreativna je direktorica ART STAYS festivala. U 2018. godini izlaže na brojnim samostalnim izložbama, između ostalih i na; "Lo sguardo in cammino", "Romberg arte contemporanea", "Latina", otvoreni studio "Cite internationale des arts", Pariz. Skupne izložbe u 2017. godini: Future, Galleria l'Occhio, Venice; Magna karta, Galleria Punto sull'arte, Varese; Alpe Adria, Kro Art Contemporary, Beč; DifferenteMente, Romberg, Latina; Field of vision, 15 ° Festival ART STAYS, Galerija Fo.Vi, Kidričevo.

Narcis Kantardžić - Slike bezimene

Snovima natopljeno i u sebe uronjeno slikarstvo Narcisa Kantardžića umalo već trideset godina izlazi iz okvira aktualnih likovnih zbivanja. Sa svojim anakroničnim, gotovo atavističkim formalnim i sadržajnim izrazom, možda nehotično, ali uspješno izbjegava svrstavanje u neku od likovnih ladica. Potpunoma u opoziciji s neidentificiranom strukturom suvremenih umjetničkih praksi, rigidnim modernizmom ili s iscrpljenim postmodernizmom i zaostalim u vremenu, on, izranjajući iz transpovijesnoga osjećaja neizbježnosti vlastite sudbine i u svakom trenutku sveprisutne fizičke prolaznosti, suprotstavlja bezvremenu, vječnu priču o arhetipskim konstantama u preobrazbi svijeta. Zaokružena u halucinantne, ponovno doživljene simbolične slojeve kolektivne memorije zapadne kulture, uzvišenost i bezgraničnost tih klasično konstruiranih prizora koji izviru iz idealističke platonske ideje o ljepoti istine i istinitosti ljepote, dobivaju plamteću auru s kojom se transcendentalno uzdižu u sfere duhovnoga doživljavanja svega što nas okružuje. (Marko Košan)

Narcis Kantardžić rođen je 1958. u Derventi. S dvadeset godina upisuje Akademiju likovnih umjetnosti u Sarajevu gdje diplomira u klasi profesora Miroslava Čorovića. Zajedno s kolegama s likovne akademije osniva grupu "Zvono" 1982., tri godine nakon otvaranja istoimene kultne kafe-galerije. Samoorganizacijom, strastvenošću i entuzijazmom grupa budi kulturnu i umjetničku scenu u Sarajevu te postaje jedna od ključnih umjetničkih skupina osamdesetih godina 20. stoljeća u bivšoj državi (Jugoslaviji). Početkom devedesetih Narcis Kantardžić seli najprije u Njemačku, a potom u Sloveniju, gdje i danas živi. 

U stvaralačkim početcima Narcis se odmah odmiče od akademskih i suvremenih načela "gradnje", dodaje svojim radovima gipsane ili betonsko-plastične elemente, okvire koji postaju neodvojiv dio slike, šire slikarsko polje te daju slici status objekta. Na njegovim se slikama gotovo redovito pojavljuju metafizički elementi bilo da slika pejzaže, ljude ili nebesa. Izmišljena monumentalna arhitektura ostala je bitna i osnovna odrednica Narcisova slikarstva sve do današnjih dana. S vremenom Narcis je povećavao formate, unapređivao slikarsku vještinu i više vremena posvećivao detaljima. Pejzaži su, s novim tisućljećem postajali virtuozniji, podsjećaju na vedute renesansnih majstora. Pored svjetionika, babilonskih kula i izmišljenih tornjeva na slikama se počinju nazirati tvornice, veliki industrijski objekti u apokaliptičnim ozračjima, spaja se romantična napetost prirode i čovjekova usamljenost, prizivajući slikarstvo iz doba romantizma.

Unatoč previranjima suvremenih umjetničkih praksi i tendencija, Narcis ostaje dosljedan sebi, svom izrazu koji sažima i spaja sizifovski čin slikanja s duhovnom bezvremenošću. 

Vibor Juhas - Paviljon svaštarija

Biografija:

Vibor Juhas rođen je 1982. godine u Puli. Bavi se ilustracijom, animacijom, glazbom i filmom.

Autor je nekolicine glazbenih spotova uglavnom sastava iz Pule i okolice.

2011. završio je svoj prvi kratki igrani film No Way Out.

2012. godine u suradnji sa Monteparadiso kolektivom stvara dugometražni dokumentarni film Monteparadiso 20. 

Ilustrator je dječjih knjiga "Strahosmijeh" (2012., tekst - Vanja Marković), " Ponoć u Parku 52 (2014., tekst - Vanja Marković), Gladijatori - igraj se i uči (2016., tekst - Milena Joksimović) i ilustrator i ko-autor stripa "Mr.Joe" (2017., tekst- Vjeran Juhas). U suradnji sa Manuelom Šumbercem autor je interaktivne slikovnice "Žive razglednice Pule" za koju je tekst napisao Miljenko Jergović i interkativne izložbe "Storywood"

Dizajnirao je i animirao scenografiju za predstavu Vampirska kronika - Jure Grando (2016., režija - Damir Zlatar-Frey) koja je osvojila Nagradu hrvatskog glumišta 2016. za najbolju scenografiju. 

Režiriao je i animirao kratkometražne animirane filmove "Cijena ugljena", 2016. i "Zarobljenici ugljena", 2017.

Autor je mnogih plakata i animiranih jingleova za razne manifestacije i predstave (Sa(n)jam knjige u Istri, Monte Librić, Pula Film Festival, Istarsko Narodno Kazalište, Uljanik...)

Kataloški tekst:

Pošto je autor primoran sam sebi pisati informacijski tekst o svome radu odlučio je to učiniti na najbolji mogući način. A to je kratko i relativno neinformirajuće.

Naime, iako izbor ilustracija koje čine ovu izložbu djeluje relativno nasumičan i bez ikakvog reda i smisla to je apsolutno istina. Ali kako se najlakše predstaviti publici na prvoj samostalnoj izložbi u rodnom gradu nego svime što ti padne pod ruku. Granica se negdje morala postaviti te su izabrani samo digitalni radovi ( iscrtani i obojani pomoću supermodernog računala sa 3 monitora i digitalnog penkala).

Ono što povezuje sve radove iz ove zbirke jest njihova nevezanost za ikakav definirani projekt - sve ilustracije stvorene su u rupama i pauzama, za vrijeme vikenda i praznika, bolovanja i i skrivanja od obaveza.

Da...i sam autor upravo sjedi iznenađen koliko je vremena potrošio na "crtanje po kompjutoru" a mogao je ljubiti psa ili nahraniti suprugu. 

Ne...čekaj...

Robert Pauletta - Ono što se ne-smije

Nakon dužeg vremena Lovro i ja smo se našli u Berlinu, te tom prilikom popušili nekoliko kutija cigareta. Za mene su bile nove, donio ih je Lovro, zvale su se American Spirit a proizvodio ih je Santa Fe Natural Tobacco Company Inc., i bile su zaista dobre. Lovro je rekao da su te cigarete prirodne, tj. ekološke, da imaju svoju osviještenu publiku i da su u velikoj mjeri politički korektne. Složili smo se o bitnosti tih činjenica.

Doista na kartonskom se licu svjetlo-tirkizne kutije ponad naziva proizvoda crvenkastim slovima isticalo Natural, i ja sam znao da to nije bez razloga.

Kutiju je ukrašavala ilustracija, onako siluetna, koja je prikazivala indijanskog poglavicu kako puši dugu lulu mira. Indijanski poglavica za kojeg vjerujem, onako intuitivno, da je iz plemena Siuxx, prikazan je crnom bojom, što je pomalo neočekivano, dok je njegova perjanica bijela baš kao i lula ukrašena perom.

Poglavicu  pozadinski i profilno obasjava naglašen crveni krug obrubljen zlatom, kojeg možemo doživjeti kao izlazeće sunce ili veliki zalazeći mjesec.

Moon.

Bilo je to što Vam pričam u ranom i toplom srpnju 2013.godine. Amra se spremala proslaviti rođendan a ja sam postavljao izložbu. Nakon ugodne večere popraćene pivom i pokojom formalnom radoznalošću, koje smo si  međusobno izmjenjivali, Amra nas je napustila, pa smo se mi nastavili družiti. Obišli smo neke lokale uz rijeku da bi je zatim u neko doba prešli. Zora nas je zatekla u strastvenoj partiji šaha dok nas je Dan budnim okom pratio.

Bilo je nečega u tim cigaretama. 

Robert Pauletta, 1.12.2017.

Životopis

Rođen je 2. veljače 1961. u Premanturi. Srednju umjetničku školu pod voditeljstvom Ivana Obrovca pohađa u Puli. Diplomirao je slikarstvo na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu 1985. godine u klasi prof. Ferdinanda Kulmera. Od 1983. do 1985. surađuje u atelijeru Ede Murtića.  1987. godine jedan je od osnivča HDLU Pule, kasnije HDLU Istre. Od 1991.- 2003. radi kao profesor na Školi primijenjenih umjetnosti i dizajna u Puli. 2003. godine, u studenom, osniva se MMC LUKA gdje radi kao umjetnički voditelj. 2007. u izdanju HDLU-Istre izlazi monografija o umjetnikovom radu.

2009. postaje član HZSU –a. Posvećuje isključivi profesionalnom umjetničkom radu.

2013. osniva Umjetničku organizaciju Robot, te u Puli s kolegama B.Šumonjom i T.Bičić pokreće rad galerije POOLA.

Kontakt

Tel: 0917930033
E mail: robert2pauletta@gmail.com
Web: www.robertpauletta.com

Živko Marušić

Slikar Živko Marušić rođen je 1945. godine u Colornu u blizini Parme u Italiji. 

Od 1967. do 1971. godine studira slikarstvo na Akademiji likovnih umjetnosti u Veneciji, a od 1971. do 1973. godine studira na Akademiji likovnih umjetnosti u Ljubljani gdje završava i specijalku 1975. godine sa temom “Fotografija kao osnova za nastanak slike”.

Od svojih početaka vjeran je figurativnom slikarstvu.  U ranim sedamdesetim godinama prošlog stoljeća, u skladu s duhom vremena, proširuje sliku u prostor, a nakon toga ostaje u dvodimenzionalnoj slici.

U osamdesetim godinama, slovenski likovni krtičar Andrej Medved, svrstava ga među vodeće predstavnike “Nove slike” . Karakterizira ga promjena  formata slike koje postaju duge i uske, s izraženim okomicama.

Početkom devedesetih pridružuje mu se i njegova kćerka Ira kada slikaju zajedno i ova izložba rezultat je tog procesa.

Ira Niero Marušić

Rođena 1989. u Kopru, Slovenia. Diplomirala je slikarstvo na Akademiji likovnih umjetnosti u Veneciji 2012. godine. U istom gradu završava i postdiplomske studije 2015. godine stičući zvanje magistra slikarstva pod mentorstvom profesora Carla Di Raco-a i Alda Grazzi-a sa tezom “ Vrijeme i umjetnost” .

Skupina autora - Unutarnje migracije

Umjetnici: Branislav Nikolić, Vladimir Frelih, Ana Petrović, Goran Dragaš, Jovana Popić, Dragan Vojvodić, Selman Trtovac, Radenko Milak, Dragan Matić

Svijet je velik, ali je u nama dubok kao more.
R.M. Rilke

Živimo u vrijeme velikih promjena. Gotovo neprestano slušamo o tome kako se svijet ubrzano kreće i sve više osjećamo da živimo „iz dana u dan”. Proces globalizacije proizveo je masovno pokretanje stanovništva i svakodnevno se suočavamo sa pozitivnim i negativnim posljedicama tog trenda. Istina je da, dok s jedne strane globalizacija pruža mogućnost otvorenih, manje restriktivnih granica, time i otvorenost prema različitim kulturama, protoka i razmjene ideja, brzo uspostavljanje veza među ljudima, s druge – u svakodnevnom životu – imamo i njene negativne aspekte – osiromašenje, primoranost ljudi da ostanu u svojim mjestima ili da protiv svoje volje emigriraju, pa tako kao posljedice donosi i svojevrsnu eroziju identiteta i destabilizaciju, izmjenu našeg poimanja kulture sjećanja. Ljudi odvjek migriraju i to čine iz različitih razloga (društvenih, političkih, ekonomskih). Evidentno je da pokretanje ljudi sa njihovih prvobitnih staništa uključuje komunikaciju, razmjenu, izmještanje, ukrštanje tradicija, prožimanje kultura, što, zapravo, pruža mogućnost da pojam identiteta više ne promatramo kao toliko fiksan, čak tabuiziran, kako se često smatra, već prije kao proizvod fluidnih i fluktuirajućih veza različitih aspekata društvenih odnosa. 

Međutim, možemo li zastati na trenutak i zapitamo se na koji način možemo osjetiti, pa i spoznati, koliko su naši životi povezani sa životima drugih ljudi širom sveta? Što možemo učiniti da ta povezanost naš unutrašnji svet učini bogatijim, slojevitijim, složenijim, dubljim? Pitanje koje se nas ovdje tiče jest kakve se promjene događaju u unutrašnjem, intimnom svijetu pojedinca kao posljedica fizičkog aspekta kretanja i sa koje pozicije umjetnost može govoriti o tome.

Upravo to pitanje inspiriralo je dvojicu umjetnika, Selmana Trtovca i Vladimira Freliha, da kroz dijalog i zajedničko promišljanje osmisle koncept Unutarnjih migracija. Važno je istaknuti da dvojicu umjetnika, osim toga što potiču sa nekad geografski, kulturno i duhovno jedinstvenog prostora, vezuje i zajedničko školovanje na Akademiji umjetnosti u Düsseldorfu. Osobnost koju nudi ta Akademija, prihvaćena od oba umjetnika, jasno se vidi u njihovim radovima. Insistiranje na svakovrsnoj razmjeni, građenju inoviranog smisla umjetnosti kao i pitanje pristupa životu i umjetnosti jesu glavne karakteristike njihovog stvaralaštva.

Unutarnje migracije su za autore intrigantan proces. Tu nije riječ o jednoj izložbi sa fiksnim brojem učesnika sporadično postavljanoj. Riječ je o kompleksnom projektu koji funkcionira na više nivoa i koji se kontekstualno i formalno stalno nadograđuje i mijenja. Umjetnike okupljene oko ovog projekta vezuje činjenica da su skoro svi iz određenih razloga napuštali svoje matične zemlje i gradove, mahom uslijed ratnih okolnosti 90-ih godina – ali i kasnije – odlazeći na školovanje ili profesionalno usavršavanje u inostranstvo; svi oni žive i rade na relacijama između više gradova ili često mijenjaju svoje mjesto boravka. S druge strane, njihova umjetnička razmišljanja i ponašanja su vrlo bliska – riječ je o umjetnicima koji zauzimaju angažiran stav prema kulturnim, društvenim i političkim okolnostima u kojima žive i stvaraju s idejom da, sa različitih pozicija i u okviru svojih poetika, ukažu na neuralgične točke aktuelnog trenutka. Možda ne bi bilo pogrešno govoriti o svojevrsnoj socijalnoj plastici (Bojs), ako ne radikalno postavljenoj u smislu mijenjanja cjelokupnog društva kroz umjetnost, onda ipak o onoj liniji koja obuhvaća ideju o preuzimanju inicijative i aktivnom uticanju na događanja u društvu umjetničkim sredstvima. Svi umjetnici uključeni u ovaj projekat na određeni način učestvuju u tome, prvenstveno kroz svoje stvaralaštvo, zatim i kroz edukaciju drugih: predajući na visokim obrazovnim institucijama, udruživanjem u grupe ili radeći projekte koji čine nekad male nekad krupne, ali svakako korake koji dovode do promjena u odnosu na često uzdržan stav okoline i sistemsko neprepoznavanje kulture kao ključne strateške točke jednog društva.

Iz predgovora Ane Ivanović

Sebastijan Dračić - “Neviđeno”

Sebastijanovi radovi posebnog su i jedinstvenog umjetničkog senzibiliteta jer odišu specifičnom atmosferom koja ih postavlja u izvjestan metafizički kontekst što im bez sumnje priskrbljuje auru transcendentalnosti. Svjestan da je umjetnost u ovom stoljeću prije svega ideja, značenje i procesualnost, Sebastijan ne sagledavala vlastitu umjetnost kao konačni estetski čin, već kao produkt jasnog i promišljenog intelektualnog polazišta svojevrsnog dijalektičkog nihilizma. Takav pristup njegove slikarske kompozicije zaokružuje izvjesnom hermetičnosti koju potencira osebujna ikonografija.

Bez obzira radi li se o interijerima, pejsažima, prirodi ili urbanim fragmentima, autorova ikoničnost u službi je svojevrsne kataklizmičke vizije koja ne dolazi naglo i katastrofično, već lagano i postupno noseći sobom slutnju i bol. Premda u svojim radovima koristi čovjeka kao ikonografski subjekt on nije isključivo u funkciji tumačenja sadržaja, već je metafora predmetnosti. U složenim, pomalo alegoričnim i levitirajućim Dračićevim slikama sve je pomalo izmaknuto od stvarnosti, stoga će predmetnost (čovjek) biti nužan akcent koji će smiriti laganu i neprekidnu fluidnu likvidnost autorovih kompozicija i tektonski ih učvrstiti. Čovjek postoji na Sebastijanovim platnima i kad nije fizički prisutan jer činjenično sve autorove slike o njemu govore. On je onaj generator koji je svojim ishitrenim i (ne)promišljenim postupcima doveo našu civilizaciju na rub propasti, odnosno onaj koji je pokrenuo to čudesno permanentno gibanje Dračićevih kompozicija koje nas postupno dovodi na rub egzistencijalnog opstanka. Stoga su možda otuđenost i odsutnost objedinjujuće zajedničke teme njegovih dosadašnjih ciklusa u kojima uspostavlja izvjesnu inverziju realnosti kojom se jasno referira na svijet u kojem živi.

Premda svojim platnima sluti i nagovještava ekološku kataklizmu, autor poziconiranjem ili adicijom ljudskog lika ne govori samo o njenom uzroku, već metaforično progovara i o općoj inferiornosti duha pred materijalnim dobrima. Možda se Sebastijan stoga i izražava u slikarskom mediju jer današnje vrijeme, potpomognuto novim tehnologijama, sustavno radi na odumiranju umjetničke kreativnosti i intelektualne misli, a time i na dokidanju slikarstva. 

Mladen Lučić

Moj rad se sastoji od slikarskih ciklusa, u kojima obrađujem teme koje uključuju kulturu, prirodu, civilizaciju i umjetnost. Idejni dio mi je jednako važan kao i izvedbeni. Najčešće radim u tehnici ulja, pomoću koje slikarskim procesima stvaram prizore pomaknute, snovite stvarnosti. Važan dio moga rada naslanja se na refleksije i citate različitih autora , kako antičkih tako i suvremenih, stvarajući radove višeslojnih interpretacija.

Grupa radova „Neviđeno“, daje odmak od mog uobičajenog izlaganja uokvirenih tematskih ciklusa koji se sastoje od ulja na platnu velikih dimenzija, te nudi pogled u moj crtački rad koji je nastajao zadnjih desetak godina. Crteži različitih dimenzija, tehnika i ideja, nisu tematski niti stilski zaokruženi, već poput crtačkog bloka nude intiman uvid u kreativne procese. Crteži nisu nastajali s idejom da ikada budu izloženi, no zajedno čine jednu heterogenu masu koja je pruža drugačiji pogled na moj slikarski opus.

Sebastijan Dračić 

Sebastijan Dračić rođen je1980. u Zagrebu. Diplomirao je slikarstvo na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu u klasi prof. Zlatka Kesera 2006. godine.

Odabrane samostalne izložbe

• 2015. "No-limit" (sa Daniele Fortunom), Biblioteca umanistica del'Iincoronata, Milano, Italija
• 2014. "Gray", Galerija Kranjčar, Zagreb
• 2011. Knežev dvor, Rab
• 2011. "The beginning and the end of the world", Galerija Marisall, Zagreb
• 2010. Galerija S, Koprivnica
• 2010. "Svatko za sebe", Galerija SC, Zagreb 
• 2007. "8 X 8", Galerija SC, Zagreb
• 2007. "Interijeri", Galerija Vladimir Filakovac, Zagreb

Marko Jakše - "Rekvijem za socijalizam"

Marko Jakše diplomirao je na Akademiji likovnih umjetnosti u Ljubljani i ubrzo je privukao pozornost sa svojim slikarstvom iznenađujućih metafora i sedimenata europske civilizacije koji izviru iz ljudske podsvijesti. Njegova slikarska tumačenja motiva za nekoga su melanholična i ” baladna ” ali za mnoge nespremne promatrače su izazovno uzbuđujuća iskustva.

Od početne znatiželje preko dekodizacije motiva, markova platna pridobijaju simpatije i oduševljavaju. Bogati figuralni motivi sa karakterističnim koloritom razvijaju posmatračevu maštu. Njegov ikonografski asortiman izuzetno je širok, što je rezultat njegovog neprestanog istraživanja prirodnih i fantastičnih motiva.

Marko Jakše je jedan od najvažnijih idiosinkrastičnih umjetnika slovenskog šireg vremenskog razdoblja i posjeduje dva preduvjeta za uvjerljivo umjetničko poslanstvo; zna i ima što reći.

TRAPULE (nerealizirani projekti) / izložba neformalne skupine Trapula (L. Zuban, D. Krizmanić, D. Skira, B. Šumonja, R. Pauletta)

Neformalnu skupinu Trapula čine pulski arhitekti, dizajneri i umjetnici bliski idejama environmental-arta.
Područje interesa grupe izvođenje je multidisciplinarnih umjetničkih zahvata, instalacija i intervencija s naglaskom na nove tehnologije, materijale, i postupke u javnom prostoru, a u kojima se prožimaju ekologija, umjetnost, turizam, edukacija i znanost.

Djelovanje skupine ide u cilju stvaranja prepoznatljivih vizualno perceptivnih repera, visoko umjetničke i estetske naravi, koji mogu postati nositelji suvremenog identiteta određenog područja. Djelovanje skupine podrazumijeva uključivanje i suradnju sa javnim i privatnim sektorom, kao i sa drugim umjetnicima ili umjetničkim skupinama. Akcentirana se pozornost polaže na aktivnu, dijalogizirajuću, participaciju lokalne zajednice kao i lokalnog kulturnog materijalnog i duhovnog naslijeđa.

U radu skupine partecipirali su Leonid Zuban, Dino Krizmanić, Dean Skira, Sven Semenčić, Bruno Jurčić, Bojan Šumonja i Robert Pauletta. Skupina Trapula do sada je radila na više projekata u Puli, Premanturi, Labinu i Rabu.

Rajko Radovanović - “Gnjevni američki umjetnik”

”ANGRY AMERICAN ARTIST” (a study towards a greater anger)

“Gnjevni američki umjetnik” (studija za veći gnjev) je moj novi opus koji propituje narav autoriteta te izbor pojedinca-umjetnika između suradnje i otpora.

Sam zajedljiv naslov kao i sadržaj radova (pištolj i policijska palica) ukazuju na potrebu ali i na nedostatak ”gnjeva” u današnjoj samozadovoljnoj umjetničko- tržišnoj produkciji razvijenih demokracija. Gnjev, koji posjedujem jos od djetinjstva, konstruktivan je preduvjet mog dosadašnjeg politički angažiranog umjetničkog rada. Tako su preduvjeti ovog opusa različiti svjetski poznati pimjeri gnjeva, revolta i građanske neposlušnosti: Occupy Wall Street u New Yorku, Arapsko proljeće u Tunisu, Pussy Riot u Moskvi, jednako kao i potisnuti ili skoro nepostojeći gnjev umjetnika u mom novom okruženju New Orleansa.

Pištolj i policijsku palicu kao predmete represije i nasilja (tako dostupne, društveno prihvaćene te poželjne od mnogih, a upotrebljavane od svih koji su u svakodnevnoj ”potrazi” za demokracijom) dekonstruirao sam i pretvorio u ”dekorativne”, oku ugodne objekte.

Biografija

Rođen je 1954. u Valjevu, Jugoslavija, a može i Europska Zemlja Izlazećeg Sunca ili ti Srbija. Živio je i radio umjetnost u Zagrebu, Brightonu, Manchesteru, Londonu i Ravnici. Trenutno to isto radi u New Orleansu.

Završio je Školu primijenjene umjetnosti u Zagrebu te Univerzitet u Brightonu, odjel Alternativne umjetničke prakse.
Izlagao je na preko 200 izlozbi u zemlji i inozemstvu. Upotrebljava različite medije kao sto su fotografija, video, performance, slikarstvo i instalacije. Također radi na promidžbi radova drugih umjetnika kroz izložbe i projekte kulturne razmjene.

Ne podnosi umjetničko cjepidlačenje i lažni patriotizam.

Dubravko Mataković - Protman i Lavanderman

Na izložbi je zastupljen kompletan strip "Protman i Lavanderman" nastao 2014. godine, a objavljen u časopisu Lavanderman br. 6, 2014. godine.

"... Brutalna šala i pošalica, crni humor, groteska, apsurd i ironija prepoznatljive su odrednice u "prot pikčrs" underground (anti) estetike tematski nadahnute subkulturom i općom nekulturom te, posebice, zbiljom. Sraz domoljublja i crnog avangardizma izrodio je zamašnu galeriju smiješnih i bedastih likova, idiota i kretena koji bi Hrvatsku rado osvojili.
Maksimum likovne sardoničnosti postignut je naoko tradicionalnim crtežem. Nakon Hegedušićevih Podravskih motiva Mataković predstavlja prvo snažno sučeljavanje s prirodom svakodnevnih ljudi koji se voze "tramvajima i rabljenim automobilima". Uz vještu izvedbu crteža karakteristična je i Matakovićeva upotreba jezika. Mataković duhovito "intervenira" u lokalni jezik i izvorni sleng koji je u odnosu na sliku vješto sublimiran i ekonomiziran..."

Zlatko Bourek

Dubravko Mataković, 1959. Ivankovo

Diplomirao je na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu, na grafičkom odjelu 1983. godine. Od 1984. godine se profesionalno bavi komercijalnom proizvodnjom različito profiliranih stripova za muške, žene, djecu, mladež, vojsku, znanstvenike, LGBT populaciju i župljane. Objavio je trinaest strip albuma. 

Djelatnik je Gradskog kazališta «J. Ivakić» Vinkovci, te predaje strip i ilustraciju na Umjetničkoj akademiji u Osijeku. Živi i radi.

Nebojša Šerić-Shoba/Šoba - Vrata Zapadne Europe

Jednom je Joseph Beuys, nakon održane političke demonstracije, pomeo gradski trg te sve smeće postavio u izložbenu vitrinu.

U Zapadnu Europu može se stići na različite načine. Ali, za nas izvana, "ući u Zapadnu Europu" prvo znači dobivanje vize. Da bismo uopće dobili vizu, potrebno nam je pozivno pismo osobe koja već živi i radi tamo gdje želimo otići. S tim pismom, 50 njemačkih maraka, valjanom putovnicom i dvije fotografije u ruci moramo čekati u redu, ponekad jedan ili dva dana, pred vratima željenog veleposlanstva. Za to su nam potrebni sendviči i topli napitci. Kada jednom uđemo, moramo pokazati ove dokumente kao i ostale koji se odnose na naš život ovdje, kod kuće, kao dokaz da ne želimo ostati ni dan duže od roka na vizi, a koja će nam (ako nas sreća posluži) biti odobrena i izdana.

Posljednjih nekoliko godina u Europi svjedoci smo sve većeg broja izbjeglica i prognanika. Bosna, Hercegovina, Čečenija: to su samo neka mjesta gdje su se nedavno dogodile užasne stvari. Ljudi se sele ne samo zbog rata; ponekad su ekonomski razlozi dovoljni da ljudi jednostavno skupe svoje stvari i odu na neko novo mjesto gdje će možda imati priliku naći dobar posao, biti slobodni i imati "normalnije" uvjete za život. Zapadna Europa omiljeno je odredište ljudi koji žele pobjeći iz svoje zemlje i započeti novi život. Tim je ljudima najveći problem kako tamo stići.

S druge strane, zapadne zemlje već imaju prevelik broj stranaca. Promijenila se njihova politika i za strance unutar granica Zapadne Europe jednostavno više nema mjesta.
Viza je poput umjetne slobode, privremena mogućnost da se doživi ono što netko, zbog mjesta svog rođenja, oduvijek ima kao svoje neotuđivo pravo.

Martina Grlić - Iz ciklusa Proizvod

Martina Grlić pripada mlađoj generaciji hrvatskog slikarstva koje je usmjereno na figuraciju i narativni potencijal slike. U svome radu ona reflektira promjene koje su se dogodile i još uvijek se događaju unutar postsocijalističkog društva. U ciklusu Tvornica, središnje mjesto zauzima figura radnika koji u socijalističkoj mitologiji nosi oznaku heroja a tokom tranzicije biva žrtvom marginalizacije.

Ciklus slika Proizvod sastoji se od prikaza svakodnevnih predmeta, proizvedenih u pogonima starih tvornica, a pokušaj je rekolekcije osobnog i kolektivnog sjećanja iz vremena socijalizma.

Biografija

Datum rođenja 4. veljače 1982, Zagreb. Obrazovanje 2004-2009 Akademija likovnih umjetnosti Zagreb, smjer slikarstvo

Samostalne izložbe

2014. “Proizvod”, muzej grada Lošinja, Mali Lošinj
2014. “Bolje od stvarnosti”, galerija Zuccato, Poreč
2014. “Proizvod” galerija Josip Račić, Zagreb
2013. “Tvornica” galerija Karas, Zagreb
2012. “World to come” galerija Događanja, Zagreb
2011. “Atomic Landscapes#2” galerija Cekao, Zagreb
2010. “Atomic Landscapes”, galerija SC, Zagreb

Skupne izložbe

2014. “Mundus vadit retro” KIBLA, Maribor Slovenia
2014. 32. Salon mladih, HDLU, Zagreb
2013. “Novi hrvatski realizam”, HAZU, Zagreb
2013. 2. Bijenale slikarstva, HDLU, Zagreb
2013. 53. Porečki annale “Art must be beautiful”, Poreč
2013. 48. Zagrebački salon, HDLU, Zagreb
2013. T-HT nagrada, Muzej suvremene umjetnosti, Zagreb
2012. “PARS PRO TOTO”, Loft Sevigne, Paris
2012. 31. Salon mladih, HDLU, Zagreb
2012. Erste Fragmenti 8, MSU, Zagreb
2011. “Druga stvarnost: nadolazeći hrvatski slikari”, Kunstlerhaus, Beč
2011. 1. Bijenale slikarstva, HDLU, Zagreb
2010. 22. Slavonski bijenale, GLUO, Osijek
2010. 45. Zagrebački salon, HDLU, Zagreb
2010. 30. Salon mladih, HDLU, Zagreb
2009. Girl Power fest Koprivnica
2008. “Transfer magije”, galerija Forum, Zagreb
2008. “Marinu Držiću crtežom”, Dubrovačke ljetne igre, Dubrovnik

Nagrade

2012. Novi fragmenti 8, Grand Prix za najbolju sliku

Rezidencije

2014. Glo’art, Belgija

Kontakt

Jačkovina 68, 10090 Zagreb
tel. +385 91 727 7291
email. martinagrlic@yahoo.com
web. www.martinagrlic.com

Milijana Babić (HR) & Ida Hansson (SE) – Put yourself in my place

Milijana Babić (1974) - vizualna umjetnica čiji rad često zalazi u polje live-arta. Živi i radi u Rijeci. Polazišna točka njezinog rada je vlastita pozicija žene i umjetnice koju propituje u svojem neposrednom okruženju.

Diplomirala je likovnu umjetnost na Tehnološkom institutu u Durbanu u Južnoafričkoj Republici te magistrirala na Akademiji za likovnu umjetnost i dizajn u Ljubljani. Dugogodišnja je suradnica festivala Mesto žensk u Ljubljani. Od 2007. surađuje sa Akademijom primijenjenih umjetnosti u Rijeci, kao viša asistentica i na razvoju studijskog programa Medijskih umjetnosti i praksi.

Članica je umjetničke organizacije Delta 5 u Rijeci. Izlagala je na brojnim izložbama u zemlji i inozemstvu.

Ida Hansson (1978) - vizualna umjetnica koja radi u mediju performansa i videa. Živi i radi u Umei, u Švedskoj. U svojim radovima bavi se pitanjima identiteta, roda i normalnosti, koristeći alter-ega i zamjenu uloga.

Diplomirala je na Akademiji likovnih umjetnosti u Trondheimu, u Norveškoj, a magistrirala na Akademiji likovnih umjetnosti u Umei. Članica je odbora umjetničke galerije Verkligheten u Umei te suradnica u organizaciji umjetničkog festivala Survival Kit u organizaciji iste galerije.

Kao kustosica i predavačica djeluje na institucijama u Umei i Norveškoj. Izlagala je na izložbama u Švedskoj, Norveškoj i Latviji.

Lovre Artuković

09.05.2014. - 30.05.2014.

Lovro Artuković, hrvatski međunarodno priznati slikar sa stalnom adresom u Berlinu, predstaviti će sebe kao i svoju samostalnu izložbu, u Galeriji POOLA. Suvremeni hrvatski slikar i grafičar koji primarno slika figurativne motive na platnima velikih dimenzija,
rođen je 1959. godine.

Do 2003. radio je kao asistent na likovnoj akademiji u Zagrebu, potom se preselio u Berlin gdje i sada živi kao profesionalni slobodni umjetnik. Njegovo slikarstvo bazira se na intimi i istražuje figuraciju koristeći ikonografiju urbane civilizacije.

Njegovi radovi čine dio mnogih galerijskih, muzejskih i privatnih zbirki diljem svijeta, kao što su npr. Neda Young New York, Fillip Trade Collection Zagreb i Essl Muzej Suvremene umjetnosti u Beču.

Zhel

11.04.2014. - 30.04.2014.

Zhel (Željko Vukičević) rođen je u Puli 1969, živi i radi u Londonu od 1999. Sa javnim radom započinje 1993. kao član glazbene grupe Messerchmitt, a kasnije, 1995., započinje samostalnu karijeru pod pseudonimom Zhel. Od 1999. živi i radi u Londonu kao autor i dodatno potvrđuje svoju multimedijalnu djelatnost producentskim radom u Londonu i Cambridge-u.

2010. diplomira na Anglia Ruskin Univerzitetu u Cambridgeu kao magistar umjetnosti na polju filmske teorije. Sljedeće godine započinje doktorski studij na temi koja obuhvaća istraživanje odnosa filmske etike, estetike i zvuka kod filmova tzv. novog ekstremizma. Između 2010. i 2013. na polju sound i video arta istražuje odnos zvuka i slike; koncepte anticipacije i manipulacije. Njegovi radovi prikazuju se u umjetničkim centrima i galerijama poput ICA (London, UK), FACT (Liverpool, UK), Cultural Olympics (Weymouth, UK), Peloton (Sidney, Australia), Metro Cinema (Canada), Media Art Weeks (Kyoto, Japan), Transmediale festival (Berlin Germany) i Media and Forum (Moscow, Russia) između ostalih.

Od 2012. godine organizira i kurira Screamstation Fest, filmski festival kratkog filma koji istražuje odnos zvuka i slike u suvremenoj eksperimentalnoj i tradicionalnoj kinematografiji.

Slaven Tolj

14.03.2014. - 04.04.2014.

Slaven Tolj je predstavnik nove umjetničke prakse u Hrvatskoj, u koju se ubraja postobjektna umjetnost, performans, akcija, happening, land art, ambijenti, instalacije, novi mediji i drugo. Diplomirao je na Akademiji likovnih umjetnosti u Sarajevu 1987. godine u klasi profesora Petra Waldega. Bio je hrvatski povjerenik na 51. Venecijanskom bijenale-u 2005. Predsjednik je Vijeća za nove medije pri Ministarstvu kulture RH.

Tolj djeluje u kulturnom polju kroz više funkcija - kao kustos, umjetnik i voditelj umjetničkih radionica. Kroz sve vidove njegovog djelovanja provlači se osviještenost za društvena i politička pitanja, a ključno mjesto u njegovom opusu ima grad Dubrovnik, kojem se uvijek iznova vraća kako bi reagirao na narušavanje njegovih vrijednosti, kako za vrijeme rata tako i u trenutačnoj političkoj klimi. U njegovim djelima često se provlači i tematika Domovinskog rata.

Radovan Kunić

14.02.2014. - 07.03.2014.

Unutar slike

Tko je jednom zavirio u dom običnog mediteranskog Hrvata mogao je doživjeti taj ambijent s Radovanovih slika. Za one tromije percepcije, kojima je svakidašnje "obično" (a "obično" nezanimljivo), dobro bi došlo biti Japanac ili Kanađanin na trenutak, samo da mogu iskusiti egzotičnost te svojevrsne harmonije poriluka i utičnice, kako bi Radovan možda rekao. U tom smislu, možemo se složiti da nam umjetnik, htio-ne htio, poručuje da vrijedi osjećati se dobro u juhi slučajnih okolnosti koje čine svijet u kojemu smo se našli. Teškom bi se mukom u ovim radovima pronašla kakva kritika ičega, eventualno na drugu-treću loptu, što je pak suviše usiljena analiza, pa stoji u dis-balansu s naravi slikarove intencije, odnosno slike (Radovan svaki put postigne što je htio, tim lakše što je vjerovatno otvoren da uskladi želje s onime što je ispalo). Ponekad je  pak duboko nezadovoljan ukupnim rezultatom, pa napušta sliku pred samim krajem, iz samo njemu poznatih razloga (riječ je o sličnim slikama jednakih tehničkih i slikarskih kvaliteta).Cijeneći sokove zdravog razuma, ne treba mu da je slika cool - važno je da je slika istinita, a istina što ne-spektakularnija to slađa. Zašto on uopće slika? Radijatori, razglednice, lažni Bidermajer s početka 1960-ih, banane, kutije od banana i Radovanovi anonimni prijatelji; uporni, polu-ilustrativni realizam s eventualnim primjesama nadrealizma u tragovima (tu i tamo poneki objekt prkosi silama gravitacije), čisto da se prstohvat prostodušne zvrckavosti doda ukupnom spokoju prizora gdje uglavnom nekoliko objekata i jedna do dvije osobe poziraju pred en face zidom, što odaje njegov mladi duh. Njegove slike nikada ne žele biti nešto što već nisu - često su toliko nepretenciozne da bi ih čovjek tanjih živaca mogao pronaći gotovo nepodnošljivima. Nakon (njemu) olako (tj. znalački) postavljenog koncepta sadržaja i kompozicije, on ulazi u koštac s (nama drugima) ezoteričnim slikarskim problemima tradicionalističke slikarske doktrine, pa škica tu i tamo u Taschenovo izdanje Botticellija i Velazqueza, što ih je kupio bio dok je studirao za 30 kuna s novinama na kiosku. Ukupan dojam njegovog prijedloga pogleda na Svijet/Život bio bi taj da je i Staro i Novo uvijek Novo, ali ne dovoljno eksplicitno da bi u tome pronašli "poruku" rada - rad, kao ni Svijet/Život, nema samo jednu poruku, smisao, cilj; ima ih pregršt, i stoje rame uz rame, sasvim ne-piramidalno.

Bruno Velčić, mag.art

Kratka biografija

Radovan Kunić rođen je 1987. u Rijeci. Nakon završene gimnazije, upisuje studij na Akademiji primijenjenih umjetnosti sveučilišta u Rijeci na kojem je diplomirao u klasi prof. Violića 2012. godine te stekao naziv magistra primijenjenih umjetnosti. Iako kipar po formalnom obrazovanju slikarski senzibilitet je prevladao i potkraj studija preuzeo glavnu ulogu u njegovom stvaranju. Priredio je dvije samostalne, i sudjelovao na podosta skupnih izložaba a za svoj rad je i više puta nagrađivan, od čega valja izdvojiti nagradu TZ grada Rovinja na umjetničkoj manifestaciji Grisia 2012. te nagradu na natječaju za mlade hrvatske umjetnike Erste fragmenti 9. Član je HDLU Rijeka. Živi u Matuljima, a neumorno radi (slika) u Rijeci.

Radovan Kunić
Put Puhari 6, 51211 Matulji
097 629 3987
rkunic@gmail.com

Ljiljana Vlačić

08.11.2013. - 29.11.2013.

Ugašeno i isprano sunce u pijesku i crvenilu zemlje Zimbabwea.
Zvijezde u tamnoj modrini afričkog neba.
Koliko ljubavi toliko i života na oltaru osmjeha Položeno i izloženo,a k tomu mnogo toga i odloženo Još u Odgodu "Sutrašnjeg dana",u nadu dakle, u vjeru Zavedeno, jer izvodimo uvedeni dolazak i odlazak.
Na drugoj strani nasmiješene Velike Zbrke treperimo U horizontu Odlagališta!
Eto prilike za pravu nagodbu
između ovoga tu i onoga tamo,
Drugoga: horizontalno i vertikalno dakako.
Nagodbu između zrnca pijeska kao ljubavi,i zrnca pijeska u tami.

Sve slike su kombinirane tehnike.

Kratka biografija

Ljiljana Vlacic rođena je  1970 u Puli. Diplomirala je slikarstvo na Akademiji likovne umjetnosti u Veneciji u klasi prof. Umberta Borelle. Izlagala je na više samostalnih i brojnim skupnim izložbama u zemlji i inozemstvu. Dugo godina je živjela i radila u Zimbabweu. Momentalno živi i radi u Labinu.

Damir Babić

04.10.2013. - 25.10.2013.

Tko je protjerao tišinu? Srca venu.

Svakom od nas dostupan je osjećaj da se iza misli koja filtrira sva naša iskustva nalazi nešto drugo.Taj je trenutak onaj u kojem si dopuštamo stati i vidjeti da ne moramo vjerovati u svaki od tih impulsa koji se većim dijelom odvijaju u našoj odsutnosti i u skladu s njima određivati vlastito djelovanje. To je trenutak Tišine.

Naša psihološka i kulturološka uvjetovanost ne dozvoljava nam da tom trenutku posvetimo pažnju i prepoznamo u njemu nešto stvarno. Umjesto da dopustimo Tišini njeno prirodno kretanje, skloniji smo prekriti je mišlju i tako se vratiti u zonu sigurnog koja nas odvaja od onog što jest. To što jest je Stvarnost.

Naša percepcija svijeta uglavnom nas dovodi u susret s idejama, predođbama i mišljenjima o tome što bi trebalo ili nebi trebalo biti, a vrlo rijeko ili nikad, s golom i neiskrivljenom Stvarnošću. Gotovo ništa ne može ući u prostor našeg iskustva, a da tome nešto ne dodamo. Ovisni smo o događajima koje neumorno proizvodimo, a možda još i više o tumačenjima i značenjima koja im pridajemo, pa su nam nerijetko ona sama dovoljna. Gomilamo uvjerenja kako bismo našli odgovarajuću zamjenu našoj nemoći da dođemo u kontakt sa Stvarnošću, i te smo privide u svakom trenutku spremni braniti. Zanimljivo je kako nam ne pada na um da onome što je stvarno nije potrebna obrana. Nije mu potrebno niti naše mišljenje.

Zaboravili smo na Tišinu. Svi napori svijeta usmjereni su prema tome da nam onemoguće primjetiti i prepoznati njenu Prisutnost. U najboljem slučaju sjetimo se po-bjeći u njen zaklon kada nas borba s iluzijama dovoljno iscrpi,ali najčešće se zadovoljavamo njenom površinom ili vanjskim karakteristikama. Istinska Tišina ostaje nam nepoznata ako je shvaćamo kao odmorište pred neki novi izazov.Tišina na koju želim ukazati stalna je Prisutnost u nama i svim oblicima i pojavama svijeta. Ona je suštinska jezgra Bića i prolaz koji vodi u Stvarnost. Htjeli mi to priznati ili ne, naše zaustavljanje pred tim prostorom obilježeno je debelim naslagama straha. A on je sasvim normalan, jer Tišina je granica na kojoj se počinje klimati sigurnost naših privida.

Ako ove slike ne odustaju od pomnog bilježenja oblika opažajnog svijeta, to je zato jer Stvarnost nije negdje drugdje.Ona je u pogledu. Zapravo,ona je sam pogled kojeg još nije prisvojila misao. Sva je Priroda naša unutarnja Priroda. Taj odnos možemo negirati, što i činimo, ali ne možemo potpuno prigušiti poziv koji u tom odnosu postoji, da prestanemo stalno nešto tražiti izvan onog što već jest. Sva nam stvarnost upućuje isti poziv, svakog trenutka, samo što je on u dodiru s Prirodom jasniji, jer je takva i Tišina koju nam ona posreduje.

Dopuštanjem Tišine granice između samoopažanja i opažanja svijeta postaju prozirnije upravo zato što slabi stisak naše poistovjećenosti s mentalnim konstrukcijama za koje vjerujemo da predstavljaju nas ili da nam služe u komunikaciji s tim svijetom. Ovaj ponor u percepciji između unutarnjeg i vanjskog nesvjesno nastojimo smanjiti novim zamislima o nama samima ili objektu našeg opažanja, kako bismo ublažili nelagodu osjećaja trajne odvojenosti. Stvaranje sasvim suprot-nog učinka čini se da nas uopće ne zabrinjava.

Kao što se tijelo većim dijelom sastoji od praznog prostora, tako se um u svom prirodnom stanju, sastoji uglavnom od Tišine. Mjera u kojoj se udaljujemo od te činjenice jasno se odražava u svijetu kakvog poznajemo.

Damir Babić