Domagoj Rogina: Mekani vrhovi II
Dok probijamo put svome pogledu kroz guste slojeve boje i sumorne predjele simboličkih pejzaža Domagoja Rogine, sučeljavamo se s pitanjima starima koliko i čovjek sam. Pitanjima o ljudskoj egzistenciji. O razlogu naše svakodnevne tjeskobe (te, toliko puta apostrofirane „mučnine postojanja“), o svrsi naših neizbježnih, životnih patnji, o mogućnostima njihovih nadilaženja kroz stvaralaštvo i o iluzornosti tih mogućnosti.
Roginini pejzaži ispunjeni su nelagodom, strepnjom, teškim zrakom, koji se osjeća u njihovim nerijetko zbijenim formama, gustim teksturama, kao i u čestom posezanju za monokromnim pristupom slici. Oni ne pružaju dobrodošlicu ljudima, pa tako na slikama nema ni jedne figure, ali, ponekad, vidimo prisustvo oblika koji se može pročitati kao simplificirana kuća. Neki su nesretnici, čini se, primorani živjeti u tim surovim krajevima. Zadivljuje sposobnost ovog umjetnika da slikajući puste predjele u njima ostvari toliko mnoštvo živosti i likovnih fascinacija samo igrom slikarskih, formalnih elemenata – poteza, tekstura, dobro pogođenih kolorističkih akcenata, oblika koji nose određene konotacije. Iako su mračni i sugeriraju nedokučivost ljudskog stanja i stalnu vrtnju unutar istih pitanja, ovi pejzaži nipošto nisu monotoni.
Strah je, čini mi se pred ovim vizualiziranim krikovima Domagoja Rogine, prirodno čovjekovo stanje. Predviđamo opasnosti, pokušavamo se pripremiti za neizrecivo i nezamislivo, za ono za što se pripremiti ne može. Jedino što možemo je istjerivati te osjećaje na svjetlo dana, kao što to čini ovaj umjetnik. On oblikuje tu tjeskobu na platnu, kao što su u prošlosti njegovi preci oblikovali zastrašujuće čuvare na budističkim hramovima ili na gotičkim katedralama. Rogina živi u svijetu koji je vidio puno toga i djeluje unutar umjetnosti koja je pokušala izraziti sve to. Genocide i razaranja u globalnom razmjeru; suočavanja s vlastitom nemoći u osobnom. Svim raspršenim značenjima današnjeg svijeta željelo se pronaći adekvatnu katarzu u anti-formi enformela ili minimalizma, u ništavilu i rasapu svih značenja. Potom se, u sljedećoj generaciji i raspričanom povratku simbolima ljudskog života (kod Kiefera, transavangarde, ili nekih lajpciških umjetnika), u likovnost ponovno vratila naracija o egzistencijalnom angstu kroz ikonografiju koja se oslanjala na kulturno pamćenje. Sve je to materija – slikarska, formalna, ikonološka, psihološka, povijesna – kojom se služi Domagoj Rogina. Nasljeđe koje sintetizira u svojim slikama, lutajući kroz puste predijele i tražeći u njima svoj izraz ovog konfuznog svijeta.
Feđa Gavrilović
Biografija autora
Domagoj Rogina rođen je 1989. u Varaždinu. Diplomirao je slikarstvo u klasi prof. Damira Sokića na Nastavničkom odsjeku na Akademiji likovnih umjetnosti Sveučilišta u Zagrebu 2017. godine.
Dobitnik je godišnje nagrade HDLU za najboljeg mladog umjetnika 2022. godine. Dosad je izlagao na tridesetak skupnih izložbi od kojih izdvaja 4., 5., 6., 7. i 8. Bijenale slikarstva, 13. i 15. Erste Fragmenti te 32. i 35. Salon Mladih. Samostalno je izlagao jedanaest puta, u galerijama: Vladimir Filakovac, Greta, SC, Karas, Zlati Ajngel, Šira, GMV Varaždin, Galeriji Forum i Galeriji Zen Contemporary art. Boravio je na rezidenciji u Belgiji 2015. i likovnoj koloniji Počitelj (BiH) 2019. godine.
Od 2018. godine radi kao profesor likovne kulture u Centru za odgoj i obrazovanje Slave Raškaj u Zagrebu.
