Zhel

11.04.2014. - 30.04.2014.

Zhel (Željko Vukičević) rođen je u Puli 1969, živi i radi u Londonu od 1999. Sa javnim radom započinje 1993. kao član glazbene grupe Messerchmitt, a kasnije, 1995., započinje samostalnu karijeru pod pseudonimom Zhel. Od 1999. živi i radi u Londonu kao autor i dodatno potvrđuje svoju multimedijalnu djelatnost producentskim radom u Londonu i Cambridge-u.

2010. diplomira na Anglia Ruskin Univerzitetu u Cambridgeu kao magistar umjetnosti na polju filmske teorije. Sljedeće godine započinje doktorski studij na temi koja obuhvaća istraživanje odnosa filmske etike, estetike i zvuka kod filmova tzv. novog ekstremizma. Između 2010. i 2013. na polju sound i video arta istražuje odnos zvuka i slike; koncepte anticipacije i manipulacije. Njegovi radovi prikazuju se u umjetničkim centrima i galerijama poput ICA (London, UK), FACT (Liverpool, UK), Cultural Olympics (Weymouth, UK), Peloton (Sidney, Australia), Metro Cinema (Canada), Media Art Weeks (Kyoto, Japan), Transmediale festival (Berlin Germany) i Media and Forum (Moscow, Russia) između ostalih.

Od 2012. godine organizira i kurira Screamstation Fest, filmski festival kratkog filma koji istražuje odnos zvuka i slike u suvremenoj eksperimentalnoj i tradicionalnoj kinematografiji.

Slaven Tolj

14.03.2014. - 04.04.2014.

Slaven Tolj je predstavnik nove umjetničke prakse u Hrvatskoj, u koju se ubraja postobjektna umjetnost, performans, akcija, happening, land art, ambijenti, instalacije, novi mediji i drugo. Diplomirao je na Akademiji likovnih umjetnosti u Sarajevu 1987. godine u klasi profesora Petra Waldega. Bio je hrvatski povjerenik na 51. Venecijanskom bijenale-u 2005. Predsjednik je Vijeća za nove medije pri Ministarstvu kulture RH.

Tolj djeluje u kulturnom polju kroz više funkcija - kao kustos, umjetnik i voditelj umjetničkih radionica. Kroz sve vidove njegovog djelovanja provlači se osviještenost za društvena i politička pitanja, a ključno mjesto u njegovom opusu ima grad Dubrovnik, kojem se uvijek iznova vraća kako bi reagirao na narušavanje njegovih vrijednosti, kako za vrijeme rata tako i u trenutačnoj političkoj klimi. U njegovim djelima često se provlači i tematika Domovinskog rata.

Radovan Kunić

14.02.2014. - 07.03.2014.

Unutar slike

Tko je jednom zavirio u dom običnog mediteranskog Hrvata mogao je doživjeti taj ambijent s Radovanovih slika. Za one tromije percepcije, kojima je svakidašnje "obično" (a "obično" nezanimljivo), dobro bi došlo biti Japanac ili Kanađanin na trenutak, samo da mogu iskusiti egzotičnost te svojevrsne harmonije poriluka i utičnice, kako bi Radovan možda rekao. U tom smislu, možemo se složiti da nam umjetnik, htio-ne htio, poručuje da vrijedi osjećati se dobro u juhi slučajnih okolnosti koje čine svijet u kojemu smo se našli. Teškom bi se mukom u ovim radovima pronašla kakva kritika ičega, eventualno na drugu-treću loptu, što je pak suviše usiljena analiza, pa stoji u dis-balansu s naravi slikarove intencije, odnosno slike (Radovan svaki put postigne što je htio, tim lakše što je vjerovatno otvoren da uskladi želje s onime što je ispalo). Ponekad je  pak duboko nezadovoljan ukupnim rezultatom, pa napušta sliku pred samim krajem, iz samo njemu poznatih razloga (riječ je o sličnim slikama jednakih tehničkih i slikarskih kvaliteta).Cijeneći sokove zdravog razuma, ne treba mu da je slika cool - važno je da je slika istinita, a istina što ne-spektakularnija to slađa. Zašto on uopće slika? Radijatori, razglednice, lažni Bidermajer s početka 1960-ih, banane, kutije od banana i Radovanovi anonimni prijatelji; uporni, polu-ilustrativni realizam s eventualnim primjesama nadrealizma u tragovima (tu i tamo poneki objekt prkosi silama gravitacije), čisto da se prstohvat prostodušne zvrckavosti doda ukupnom spokoju prizora gdje uglavnom nekoliko objekata i jedna do dvije osobe poziraju pred en face zidom, što odaje njegov mladi duh. Njegove slike nikada ne žele biti nešto što već nisu - često su toliko nepretenciozne da bi ih čovjek tanjih živaca mogao pronaći gotovo nepodnošljivima. Nakon (njemu) olako (tj. znalački) postavljenog koncepta sadržaja i kompozicije, on ulazi u koštac s (nama drugima) ezoteričnim slikarskim problemima tradicionalističke slikarske doktrine, pa škica tu i tamo u Taschenovo izdanje Botticellija i Velazqueza, što ih je kupio bio dok je studirao za 30 kuna s novinama na kiosku. Ukupan dojam njegovog prijedloga pogleda na Svijet/Život bio bi taj da je i Staro i Novo uvijek Novo, ali ne dovoljno eksplicitno da bi u tome pronašli "poruku" rada - rad, kao ni Svijet/Život, nema samo jednu poruku, smisao, cilj; ima ih pregršt, i stoje rame uz rame, sasvim ne-piramidalno.

Bruno Velčić, mag.art

Kratka biografija

Radovan Kunić rođen je 1987. u Rijeci. Nakon završene gimnazije, upisuje studij na Akademiji primijenjenih umjetnosti sveučilišta u Rijeci na kojem je diplomirao u klasi prof. Violića 2012. godine te stekao naziv magistra primijenjenih umjetnosti. Iako kipar po formalnom obrazovanju slikarski senzibilitet je prevladao i potkraj studija preuzeo glavnu ulogu u njegovom stvaranju. Priredio je dvije samostalne, i sudjelovao na podosta skupnih izložaba a za svoj rad je i više puta nagrađivan, od čega valja izdvojiti nagradu TZ grada Rovinja na umjetničkoj manifestaciji Grisia 2012. te nagradu na natječaju za mlade hrvatske umjetnike Erste fragmenti 9. Član je HDLU Rijeka. Živi u Matuljima, a neumorno radi (slika) u Rijeci.

Radovan Kunić
Put Puhari 6, 51211 Matulji
097 629 3987
rkunic@gmail.com

Ljiljana Vlačić

08.11.2013. - 29.11.2013.

Ugašeno i isprano sunce u pijesku i crvenilu zemlje Zimbabwea.
Zvijezde u tamnoj modrini afričkog neba.
Koliko ljubavi toliko i života na oltaru osmjeha Položeno i izloženo,a k tomu mnogo toga i odloženo Još u Odgodu "Sutrašnjeg dana",u nadu dakle, u vjeru Zavedeno, jer izvodimo uvedeni dolazak i odlazak.
Na drugoj strani nasmiješene Velike Zbrke treperimo U horizontu Odlagališta!
Eto prilike za pravu nagodbu
između ovoga tu i onoga tamo,
Drugoga: horizontalno i vertikalno dakako.
Nagodbu između zrnca pijeska kao ljubavi,i zrnca pijeska u tami.

Sve slike su kombinirane tehnike.

Kratka biografija

Ljiljana Vlacic rođena je  1970 u Puli. Diplomirala je slikarstvo na Akademiji likovne umjetnosti u Veneciji u klasi prof. Umberta Borelle. Izlagala je na više samostalnih i brojnim skupnim izložbama u zemlji i inozemstvu. Dugo godina je živjela i radila u Zimbabweu. Momentalno živi i radi u Labinu.

Damir Babić

04.10.2013. - 25.10.2013.

Tko je protjerao tišinu? Srca venu.

Svakom od nas dostupan je osjećaj da se iza misli koja filtrira sva naša iskustva nalazi nešto drugo.Taj je trenutak onaj u kojem si dopuštamo stati i vidjeti da ne moramo vjerovati u svaki od tih impulsa koji se većim dijelom odvijaju u našoj odsutnosti i u skladu s njima određivati vlastito djelovanje. To je trenutak Tišine.

Naša psihološka i kulturološka uvjetovanost ne dozvoljava nam da tom trenutku posvetimo pažnju i prepoznamo u njemu nešto stvarno. Umjesto da dopustimo Tišini njeno prirodno kretanje, skloniji smo prekriti je mišlju i tako se vratiti u zonu sigurnog koja nas odvaja od onog što jest. To što jest je Stvarnost.

Naša percepcija svijeta uglavnom nas dovodi u susret s idejama, predođbama i mišljenjima o tome što bi trebalo ili nebi trebalo biti, a vrlo rijeko ili nikad, s golom i neiskrivljenom Stvarnošću. Gotovo ništa ne može ući u prostor našeg iskustva, a da tome nešto ne dodamo. Ovisni smo o događajima koje neumorno proizvodimo, a možda još i više o tumačenjima i značenjima koja im pridajemo, pa su nam nerijetko ona sama dovoljna. Gomilamo uvjerenja kako bismo našli odgovarajuću zamjenu našoj nemoći da dođemo u kontakt sa Stvarnošću, i te smo privide u svakom trenutku spremni braniti. Zanimljivo je kako nam ne pada na um da onome što je stvarno nije potrebna obrana. Nije mu potrebno niti naše mišljenje.

Zaboravili smo na Tišinu. Svi napori svijeta usmjereni su prema tome da nam onemoguće primjetiti i prepoznati njenu Prisutnost. U najboljem slučaju sjetimo se po-bjeći u njen zaklon kada nas borba s iluzijama dovoljno iscrpi,ali najčešće se zadovoljavamo njenom površinom ili vanjskim karakteristikama. Istinska Tišina ostaje nam nepoznata ako je shvaćamo kao odmorište pred neki novi izazov.Tišina na koju želim ukazati stalna je Prisutnost u nama i svim oblicima i pojavama svijeta. Ona je suštinska jezgra Bića i prolaz koji vodi u Stvarnost. Htjeli mi to priznati ili ne, naše zaustavljanje pred tim prostorom obilježeno je debelim naslagama straha. A on je sasvim normalan, jer Tišina je granica na kojoj se počinje klimati sigurnost naših privida.

Ako ove slike ne odustaju od pomnog bilježenja oblika opažajnog svijeta, to je zato jer Stvarnost nije negdje drugdje.Ona je u pogledu. Zapravo,ona je sam pogled kojeg još nije prisvojila misao. Sva je Priroda naša unutarnja Priroda. Taj odnos možemo negirati, što i činimo, ali ne možemo potpuno prigušiti poziv koji u tom odnosu postoji, da prestanemo stalno nešto tražiti izvan onog što već jest. Sva nam stvarnost upućuje isti poziv, svakog trenutka, samo što je on u dodiru s Prirodom jasniji, jer je takva i Tišina koju nam ona posreduje.

Dopuštanjem Tišine granice između samoopažanja i opažanja svijeta postaju prozirnije upravo zato što slabi stisak naše poistovjećenosti s mentalnim konstrukcijama za koje vjerujemo da predstavljaju nas ili da nam služe u komunikaciji s tim svijetom. Ovaj ponor u percepciji između unutarnjeg i vanjskog nesvjesno nastojimo smanjiti novim zamislima o nama samima ili objektu našeg opažanja, kako bismo ublažili nelagodu osjećaja trajne odvojenosti. Stvaranje sasvim suprot-nog učinka čini se da nas uopće ne zabrinjava.

Kao što se tijelo većim dijelom sastoji od praznog prostora, tako se um u svom prirodnom stanju, sastoji uglavnom od Tišine. Mjera u kojoj se udaljujemo od te činjenice jasno se odražava u svijetu kakvog poznajemo.

Damir Babić