Skupina autora - Unutarnje migracije

Umjetnici: Branislav Nikolić, Vladimir Frelih, Ana Petrović, Goran Dragaš, Jovana Popić, Dragan Vojvodić, Selman Trtovac, Radenko Milak, Dragan Matić

Svijet je velik, ali je u nama dubok kao more.
R.M. Rilke

Živimo u vrijeme velikih promjena. Gotovo neprestano slušamo o tome kako se svijet ubrzano kreće i sve više osjećamo da živimo „iz dana u dan”. Proces globalizacije proizveo je masovno pokretanje stanovništva i svakodnevno se suočavamo sa pozitivnim i negativnim posljedicama tog trenda. Istina je da, dok s jedne strane globalizacija pruža mogućnost otvorenih, manje restriktivnih granica, time i otvorenost prema različitim kulturama, protoka i razmjene ideja, brzo uspostavljanje veza među ljudima, s druge – u svakodnevnom životu – imamo i njene negativne aspekte – osiromašenje, primoranost ljudi da ostanu u svojim mjestima ili da protiv svoje volje emigriraju, pa tako kao posljedice donosi i svojevrsnu eroziju identiteta i destabilizaciju, izmjenu našeg poimanja kulture sjećanja. Ljudi odvjek migriraju i to čine iz različitih razloga (društvenih, političkih, ekonomskih). Evidentno je da pokretanje ljudi sa njihovih prvobitnih staništa uključuje komunikaciju, razmjenu, izmještanje, ukrštanje tradicija, prožimanje kultura, što, zapravo, pruža mogućnost da pojam identiteta više ne promatramo kao toliko fiksan, čak tabuiziran, kako se često smatra, već prije kao proizvod fluidnih i fluktuirajućih veza različitih aspekata društvenih odnosa. 

Međutim, možemo li zastati na trenutak i zapitamo se na koji način možemo osjetiti, pa i spoznati, koliko su naši životi povezani sa životima drugih ljudi širom sveta? Što možemo učiniti da ta povezanost naš unutrašnji svet učini bogatijim, slojevitijim, složenijim, dubljim? Pitanje koje se nas ovdje tiče jest kakve se promjene događaju u unutrašnjem, intimnom svijetu pojedinca kao posljedica fizičkog aspekta kretanja i sa koje pozicije umjetnost može govoriti o tome.

Upravo to pitanje inspiriralo je dvojicu umjetnika, Selmana Trtovca i Vladimira Freliha, da kroz dijalog i zajedničko promišljanje osmisle koncept Unutarnjih migracija. Važno je istaknuti da dvojicu umjetnika, osim toga što potiču sa nekad geografski, kulturno i duhovno jedinstvenog prostora, vezuje i zajedničko školovanje na Akademiji umjetnosti u Düsseldorfu. Osobnost koju nudi ta Akademija, prihvaćena od oba umjetnika, jasno se vidi u njihovim radovima. Insistiranje na svakovrsnoj razmjeni, građenju inoviranog smisla umjetnosti kao i pitanje pristupa životu i umjetnosti jesu glavne karakteristike njihovog stvaralaštva.

Unutarnje migracije su za autore intrigantan proces. Tu nije riječ o jednoj izložbi sa fiksnim brojem učesnika sporadično postavljanoj. Riječ je o kompleksnom projektu koji funkcionira na više nivoa i koji se kontekstualno i formalno stalno nadograđuje i mijenja. Umjetnike okupljene oko ovog projekta vezuje činjenica da su skoro svi iz određenih razloga napuštali svoje matične zemlje i gradove, mahom uslijed ratnih okolnosti 90-ih godina – ali i kasnije – odlazeći na školovanje ili profesionalno usavršavanje u inostranstvo; svi oni žive i rade na relacijama između više gradova ili često mijenjaju svoje mjesto boravka. S druge strane, njihova umjetnička razmišljanja i ponašanja su vrlo bliska – riječ je o umjetnicima koji zauzimaju angažiran stav prema kulturnim, društvenim i političkim okolnostima u kojima žive i stvaraju s idejom da, sa različitih pozicija i u okviru svojih poetika, ukažu na neuralgične točke aktuelnog trenutka. Možda ne bi bilo pogrešno govoriti o svojevrsnoj socijalnoj plastici (Bojs), ako ne radikalno postavljenoj u smislu mijenjanja cjelokupnog društva kroz umjetnost, onda ipak o onoj liniji koja obuhvaća ideju o preuzimanju inicijative i aktivnom uticanju na događanja u društvu umjetničkim sredstvima. Svi umjetnici uključeni u ovaj projekat na određeni način učestvuju u tome, prvenstveno kroz svoje stvaralaštvo, zatim i kroz edukaciju drugih: predajući na visokim obrazovnim institucijama, udruživanjem u grupe ili radeći projekte koji čine nekad male nekad krupne, ali svakako korake koji dovode do promjena u odnosu na često uzdržan stav okoline i sistemsko neprepoznavanje kulture kao ključne strateške točke jednog društva.

Iz predgovora Ane Ivanović

Sebastijan Dračić - “Neviđeno”

Sebastijanovi radovi posebnog su i jedinstvenog umjetničkog senzibiliteta jer odišu specifičnom atmosferom koja ih postavlja u izvjestan metafizički kontekst što im bez sumnje priskrbljuje auru transcendentalnosti. Svjestan da je umjetnost u ovom stoljeću prije svega ideja, značenje i procesualnost, Sebastijan ne sagledavala vlastitu umjetnost kao konačni estetski čin, već kao produkt jasnog i promišljenog intelektualnog polazišta svojevrsnog dijalektičkog nihilizma. Takav pristup njegove slikarske kompozicije zaokružuje izvjesnom hermetičnosti koju potencira osebujna ikonografija.

Bez obzira radi li se o interijerima, pejsažima, prirodi ili urbanim fragmentima, autorova ikoničnost u službi je svojevrsne kataklizmičke vizije koja ne dolazi naglo i katastrofično, već lagano i postupno noseći sobom slutnju i bol. Premda u svojim radovima koristi čovjeka kao ikonografski subjekt on nije isključivo u funkciji tumačenja sadržaja, već je metafora predmetnosti. U složenim, pomalo alegoričnim i levitirajućim Dračićevim slikama sve je pomalo izmaknuto od stvarnosti, stoga će predmetnost (čovjek) biti nužan akcent koji će smiriti laganu i neprekidnu fluidnu likvidnost autorovih kompozicija i tektonski ih učvrstiti. Čovjek postoji na Sebastijanovim platnima i kad nije fizički prisutan jer činjenično sve autorove slike o njemu govore. On je onaj generator koji je svojim ishitrenim i (ne)promišljenim postupcima doveo našu civilizaciju na rub propasti, odnosno onaj koji je pokrenuo to čudesno permanentno gibanje Dračićevih kompozicija koje nas postupno dovodi na rub egzistencijalnog opstanka. Stoga su možda otuđenost i odsutnost objedinjujuće zajedničke teme njegovih dosadašnjih ciklusa u kojima uspostavlja izvjesnu inverziju realnosti kojom se jasno referira na svijet u kojem živi.

Premda svojim platnima sluti i nagovještava ekološku kataklizmu, autor poziconiranjem ili adicijom ljudskog lika ne govori samo o njenom uzroku, već metaforično progovara i o općoj inferiornosti duha pred materijalnim dobrima. Možda se Sebastijan stoga i izražava u slikarskom mediju jer današnje vrijeme, potpomognuto novim tehnologijama, sustavno radi na odumiranju umjetničke kreativnosti i intelektualne misli, a time i na dokidanju slikarstva. 

Mladen Lučić

Moj rad se sastoji od slikarskih ciklusa, u kojima obrađujem teme koje uključuju kulturu, prirodu, civilizaciju i umjetnost. Idejni dio mi je jednako važan kao i izvedbeni. Najčešće radim u tehnici ulja, pomoću koje slikarskim procesima stvaram prizore pomaknute, snovite stvarnosti. Važan dio moga rada naslanja se na refleksije i citate različitih autora , kako antičkih tako i suvremenih, stvarajući radove višeslojnih interpretacija.

Grupa radova „Neviđeno“, daje odmak od mog uobičajenog izlaganja uokvirenih tematskih ciklusa koji se sastoje od ulja na platnu velikih dimenzija, te nudi pogled u moj crtački rad koji je nastajao zadnjih desetak godina. Crteži različitih dimenzija, tehnika i ideja, nisu tematski niti stilski zaokruženi, već poput crtačkog bloka nude intiman uvid u kreativne procese. Crteži nisu nastajali s idejom da ikada budu izloženi, no zajedno čine jednu heterogenu masu koja je pruža drugačiji pogled na moj slikarski opus.

Sebastijan Dračić 

Sebastijan Dračić rođen je1980. u Zagrebu. Diplomirao je slikarstvo na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu u klasi prof. Zlatka Kesera 2006. godine.

Odabrane samostalne izložbe

• 2015. "No-limit" (sa Daniele Fortunom), Biblioteca umanistica del'Iincoronata, Milano, Italija
• 2014. "Gray", Galerija Kranjčar, Zagreb
• 2011. Knežev dvor, Rab
• 2011. "The beginning and the end of the world", Galerija Marisall, Zagreb
• 2010. Galerija S, Koprivnica
• 2010. "Svatko za sebe", Galerija SC, Zagreb 
• 2007. "8 X 8", Galerija SC, Zagreb
• 2007. "Interijeri", Galerija Vladimir Filakovac, Zagreb

Marko Jakše - "Rekvijem za socijalizam"

Marko Jakše diplomirao je na Akademiji likovnih umjetnosti u Ljubljani i ubrzo je privukao pozornost sa svojim slikarstvom iznenađujućih metafora i sedimenata europske civilizacije koji izviru iz ljudske podsvijesti. Njegova slikarska tumačenja motiva za nekoga su melanholična i ” baladna ” ali za mnoge nespremne promatrače su izazovno uzbuđujuća iskustva.

Od početne znatiželje preko dekodizacije motiva, markova platna pridobijaju simpatije i oduševljavaju. Bogati figuralni motivi sa karakterističnim koloritom razvijaju posmatračevu maštu. Njegov ikonografski asortiman izuzetno je širok, što je rezultat njegovog neprestanog istraživanja prirodnih i fantastičnih motiva.

Marko Jakše je jedan od najvažnijih idiosinkrastičnih umjetnika slovenskog šireg vremenskog razdoblja i posjeduje dva preduvjeta za uvjerljivo umjetničko poslanstvo; zna i ima što reći.