Skupina autora - Unutarnje migracije

Umjetnici: Branislav Nikolić, Vladimir Frelih, Ana Petrović, Goran Dragaš, Jovana Popić, Dragan Vojvodić, Selman Trtovac, Radenko Milak, Dragan Matić

Svijet je velik, ali je u nama dubok kao more.
R.M. Rilke

Živimo u vrijeme velikih promjena. Gotovo neprestano slušamo o tome kako se svijet ubrzano kreće i sve više osjećamo da živimo „iz dana u dan”. Proces globalizacije proizveo je masovno pokretanje stanovništva i svakodnevno se suočavamo sa pozitivnim i negativnim posljedicama tog trenda. Istina je da, dok s jedne strane globalizacija pruža mogućnost otvorenih, manje restriktivnih granica, time i otvorenost prema različitim kulturama, protoka i razmjene ideja, brzo uspostavljanje veza među ljudima, s druge – u svakodnevnom životu – imamo i njene negativne aspekte – osiromašenje, primoranost ljudi da ostanu u svojim mjestima ili da protiv svoje volje emigriraju, pa tako kao posljedice donosi i svojevrsnu eroziju identiteta i destabilizaciju, izmjenu našeg poimanja kulture sjećanja. Ljudi odvjek migriraju i to čine iz različitih razloga (društvenih, političkih, ekonomskih). Evidentno je da pokretanje ljudi sa njihovih prvobitnih staništa uključuje komunikaciju, razmjenu, izmještanje, ukrštanje tradicija, prožimanje kultura, što, zapravo, pruža mogućnost da pojam identiteta više ne promatramo kao toliko fiksan, čak tabuiziran, kako se često smatra, već prije kao proizvod fluidnih i fluktuirajućih veza različitih aspekata društvenih odnosa. 

Međutim, možemo li zastati na trenutak i zapitamo se na koji način možemo osjetiti, pa i spoznati, koliko su naši životi povezani sa životima drugih ljudi širom sveta? Što možemo učiniti da ta povezanost naš unutrašnji svet učini bogatijim, slojevitijim, složenijim, dubljim? Pitanje koje se nas ovdje tiče jest kakve se promjene događaju u unutrašnjem, intimnom svijetu pojedinca kao posljedica fizičkog aspekta kretanja i sa koje pozicije umjetnost može govoriti o tome.

Upravo to pitanje inspiriralo je dvojicu umjetnika, Selmana Trtovca i Vladimira Freliha, da kroz dijalog i zajedničko promišljanje osmisle koncept Unutarnjih migracija. Važno je istaknuti da dvojicu umjetnika, osim toga što potiču sa nekad geografski, kulturno i duhovno jedinstvenog prostora, vezuje i zajedničko školovanje na Akademiji umjetnosti u Düsseldorfu. Osobnost koju nudi ta Akademija, prihvaćena od oba umjetnika, jasno se vidi u njihovim radovima. Insistiranje na svakovrsnoj razmjeni, građenju inoviranog smisla umjetnosti kao i pitanje pristupa životu i umjetnosti jesu glavne karakteristike njihovog stvaralaštva.

Unutarnje migracije su za autore intrigantan proces. Tu nije riječ o jednoj izložbi sa fiksnim brojem učesnika sporadično postavljanoj. Riječ je o kompleksnom projektu koji funkcionira na više nivoa i koji se kontekstualno i formalno stalno nadograđuje i mijenja. Umjetnike okupljene oko ovog projekta vezuje činjenica da su skoro svi iz određenih razloga napuštali svoje matične zemlje i gradove, mahom uslijed ratnih okolnosti 90-ih godina – ali i kasnije – odlazeći na školovanje ili profesionalno usavršavanje u inostranstvo; svi oni žive i rade na relacijama između više gradova ili često mijenjaju svoje mjesto boravka. S druge strane, njihova umjetnička razmišljanja i ponašanja su vrlo bliska – riječ je o umjetnicima koji zauzimaju angažiran stav prema kulturnim, društvenim i političkim okolnostima u kojima žive i stvaraju s idejom da, sa različitih pozicija i u okviru svojih poetika, ukažu na neuralgične točke aktuelnog trenutka. Možda ne bi bilo pogrešno govoriti o svojevrsnoj socijalnoj plastici (Bojs), ako ne radikalno postavljenoj u smislu mijenjanja cjelokupnog društva kroz umjetnost, onda ipak o onoj liniji koja obuhvaća ideju o preuzimanju inicijative i aktivnom uticanju na događanja u društvu umjetničkim sredstvima. Svi umjetnici uključeni u ovaj projekat na određeni način učestvuju u tome, prvenstveno kroz svoje stvaralaštvo, zatim i kroz edukaciju drugih: predajući na visokim obrazovnim institucijama, udruživanjem u grupe ili radeći projekte koji čine nekad male nekad krupne, ali svakako korake koji dovode do promjena u odnosu na često uzdržan stav okoline i sistemsko neprepoznavanje kulture kao ključne strateške točke jednog društva.

Iz predgovora Ane Ivanović

Sebastijan Dračić - “Neviđeno”

Sebastijanovi radovi posebnog su i jedinstvenog umjetničkog senzibiliteta jer odišu specifičnom atmosferom koja ih postavlja u izvjestan metafizički kontekst što im bez sumnje priskrbljuje auru transcendentalnosti. Svjestan da je umjetnost u ovom stoljeću prije svega ideja, značenje i procesualnost, Sebastijan ne sagledavala vlastitu umjetnost kao konačni estetski čin, već kao produkt jasnog i promišljenog intelektualnog polazišta svojevrsnog dijalektičkog nihilizma. Takav pristup njegove slikarske kompozicije zaokružuje izvjesnom hermetičnosti koju potencira osebujna ikonografija.

Bez obzira radi li se o interijerima, pejsažima, prirodi ili urbanim fragmentima, autorova ikoničnost u službi je svojevrsne kataklizmičke vizije koja ne dolazi naglo i katastrofično, već lagano i postupno noseći sobom slutnju i bol. Premda u svojim radovima koristi čovjeka kao ikonografski subjekt on nije isključivo u funkciji tumačenja sadržaja, već je metafora predmetnosti. U složenim, pomalo alegoričnim i levitirajućim Dračićevim slikama sve je pomalo izmaknuto od stvarnosti, stoga će predmetnost (čovjek) biti nužan akcent koji će smiriti laganu i neprekidnu fluidnu likvidnost autorovih kompozicija i tektonski ih učvrstiti. Čovjek postoji na Sebastijanovim platnima i kad nije fizički prisutan jer činjenično sve autorove slike o njemu govore. On je onaj generator koji je svojim ishitrenim i (ne)promišljenim postupcima doveo našu civilizaciju na rub propasti, odnosno onaj koji je pokrenuo to čudesno permanentno gibanje Dračićevih kompozicija koje nas postupno dovodi na rub egzistencijalnog opstanka. Stoga su možda otuđenost i odsutnost objedinjujuće zajedničke teme njegovih dosadašnjih ciklusa u kojima uspostavlja izvjesnu inverziju realnosti kojom se jasno referira na svijet u kojem živi.

Premda svojim platnima sluti i nagovještava ekološku kataklizmu, autor poziconiranjem ili adicijom ljudskog lika ne govori samo o njenom uzroku, već metaforično progovara i o općoj inferiornosti duha pred materijalnim dobrima. Možda se Sebastijan stoga i izražava u slikarskom mediju jer današnje vrijeme, potpomognuto novim tehnologijama, sustavno radi na odumiranju umjetničke kreativnosti i intelektualne misli, a time i na dokidanju slikarstva. 

Mladen Lučić

Moj rad se sastoji od slikarskih ciklusa, u kojima obrađujem teme koje uključuju kulturu, prirodu, civilizaciju i umjetnost. Idejni dio mi je jednako važan kao i izvedbeni. Najčešće radim u tehnici ulja, pomoću koje slikarskim procesima stvaram prizore pomaknute, snovite stvarnosti. Važan dio moga rada naslanja se na refleksije i citate različitih autora , kako antičkih tako i suvremenih, stvarajući radove višeslojnih interpretacija.

Grupa radova „Neviđeno“, daje odmak od mog uobičajenog izlaganja uokvirenih tematskih ciklusa koji se sastoje od ulja na platnu velikih dimenzija, te nudi pogled u moj crtački rad koji je nastajao zadnjih desetak godina. Crteži različitih dimenzija, tehnika i ideja, nisu tematski niti stilski zaokruženi, već poput crtačkog bloka nude intiman uvid u kreativne procese. Crteži nisu nastajali s idejom da ikada budu izloženi, no zajedno čine jednu heterogenu masu koja je pruža drugačiji pogled na moj slikarski opus.

Sebastijan Dračić 

Sebastijan Dračić rođen je1980. u Zagrebu. Diplomirao je slikarstvo na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu u klasi prof. Zlatka Kesera 2006. godine.

Odabrane samostalne izložbe

• 2015. "No-limit" (sa Daniele Fortunom), Biblioteca umanistica del'Iincoronata, Milano, Italija
• 2014. "Gray", Galerija Kranjčar, Zagreb
• 2011. Knežev dvor, Rab
• 2011. "The beginning and the end of the world", Galerija Marisall, Zagreb
• 2010. Galerija S, Koprivnica
• 2010. "Svatko za sebe", Galerija SC, Zagreb 
• 2007. "8 X 8", Galerija SC, Zagreb
• 2007. "Interijeri", Galerija Vladimir Filakovac, Zagreb

Marko Jakše - "Rekvijem za socijalizam"

Marko Jakše diplomirao je na Akademiji likovnih umjetnosti u Ljubljani i ubrzo je privukao pozornost sa svojim slikarstvom iznenađujućih metafora i sedimenata europske civilizacije koji izviru iz ljudske podsvijesti. Njegova slikarska tumačenja motiva za nekoga su melanholična i ” baladna ” ali za mnoge nespremne promatrače su izazovno uzbuđujuća iskustva.

Od početne znatiželje preko dekodizacije motiva, markova platna pridobijaju simpatije i oduševljavaju. Bogati figuralni motivi sa karakterističnim koloritom razvijaju posmatračevu maštu. Njegov ikonografski asortiman izuzetno je širok, što je rezultat njegovog neprestanog istraživanja prirodnih i fantastičnih motiva.

Marko Jakše je jedan od najvažnijih idiosinkrastičnih umjetnika slovenskog šireg vremenskog razdoblja i posjeduje dva preduvjeta za uvjerljivo umjetničko poslanstvo; zna i ima što reći.

Rajko Radovanović - ”Angry American Artist”

No English translation.

Dubravko Mataković - Protman i Lavanderman

No English translation.

Nebojša Šerić-Shoba/Šoba - Vrata Zapadne Europe

Jednom je Joseph Beuys, nakon održane političke demonstracije, pomeo gradski trg te sve smeće postavio u izložbenu vitrinu.

U Zapadnu Europu može se stići na različite načine. Ali, za nas izvana, "ući u Zapadnu Europu" prvo znači dobivanje vize. Da bismo uopće dobili vizu, potrebno nam je pozivno pismo osobe koja već živi i radi tamo gdje želimo otići. S tim pismom, 50 njemačkih maraka, valjanom putovnicom i dvije fotografije u ruci moramo čekati u redu, ponekad jedan ili dva dana, pred vratima željenog veleposlanstva. Za to su nam potrebni sendviči i topli napitci. Kada jednom uđemo, moramo pokazati ove dokumente kao i ostale koji se odnose na naš život ovdje, kod kuće, kao dokaz da ne želimo ostati ni dan duže od roka na vizi, a koja će nam (ako nas sreća posluži) biti odobrena i izdana.

Posljednjih nekoliko godina u Europi svjedoci smo sve većeg broja izbjeglica i prognanika. Bosna, Hercegovina, Čečenija: to su samo neka mjesta gdje su se nedavno dogodile užasne stvari. Ljudi se sele ne samo zbog rata; ponekad su ekonomski razlozi dovoljni da ljudi jednostavno skupe svoje stvari i odu na neko novo mjesto gdje će možda imati priliku naći dobar posao, biti slobodni i imati "normalnije" uvjete za život. Zapadna Europa omiljeno je odredište ljudi koji žele pobjeći iz svoje zemlje i započeti novi život. Tim je ljudima najveći problem kako tamo stići.

S druge strane, zapadne zemlje već imaju prevelik broj stranaca. Promijenila se njihova politika i za strance unutar granica Zapadne Europe jednostavno više nema mjesta. 
Viza je poput umjetne slobode, privremena mogućnost da se doživi ono što netko, zbog mjesta svog rođenja, oduvijek ima kao svoje neotuđivo pravo.

Martina Grlić - Iz ciklusa Proizvod

Martina Grlić pripada mlađoj generaciji hrvatskog slikarstva koje je usmjereno na figuraciju i narativni potencijal slike. U svome radu ona reflektira promjene koje su se dogodile i još uvijek se događaju unutar postsocijalističkog društva. U ciklusu Tvornica, središnje mjesto zauzima figura radnika koji u socijalističkoj mitologiji nosi oznaku heroja a tokom tranzicije biva žrtvom marginalizacije.

Ciklus slika Proizvod sastoji se od prikaza svakodnevnih predmeta, proizvedenih u pogonima starih tvornica, a pokušaj je rekolekcije osobnog i kolektivnog sjećanja iz vremena socijalizma.

Biografija

Datum rođenja 4. veljače 1982, Zagreb. Obrazovanje 2004-2009 Akademija likovnih umjetnosti Zagreb, smjer slikarstvo

Samostalne izložbe

2014. “Proizvod”, muzej grada Lošinja, Mali Lošinj
2014. “Bolje od stvarnosti”, galerija Zuccato, Poreč
2014. “Proizvod” galerija Josip Račić, Zagreb
2013. “Tvornica” galerija Karas, Zagreb
2012. “World to come” galerija Događanja, Zagreb
2011. “Atomic Landscapes#2” galerija Cekao, Zagreb
2010. “Atomic Landscapes”, galerija SC, Zagreb

Skupne izložbe

2014. “Mundus vadit retro” KIBLA, Maribor Slovenia
2014. 32. Salon mladih, HDLU, Zagreb
2013. “Novi hrvatski realizam”, HAZU, Zagreb
2013. 2. Bijenale slikarstva, HDLU, Zagreb
2013. 53. Porečki annale “Art must be beautiful”, Poreč
2013. 48. Zagrebački salon, HDLU, Zagreb
2013. T-HT nagrada, Muzej suvremene umjetnosti, Zagreb
2012. “PARS PRO TOTO”, Loft Sevigne, Paris
2012. 31. Salon mladih, HDLU, Zagreb
2012. Erste Fragmenti 8, MSU, Zagreb
2011. “Druga stvarnost: nadolazeći hrvatski slikari”, Kunstlerhaus, Beč
2011. 1. Bijenale slikarstva, HDLU, Zagreb
2010. 22. Slavonski bijenale, GLUO, Osijek
2010. 45. Zagrebački salon, HDLU, Zagreb
2010. 30. Salon mladih, HDLU, Zagreb
2009. Girl Power fest Koprivnica
2008. “Transfer magije”, galerija Forum, Zagreb
2008. “Marinu Držiću crtežom”, Dubrovačke ljetne igre, Dubrovnik

Nagrade

2012. Novi fragmenti 8, Grand Prix za najbolju sliku

Rezidencije

2014. Glo’art, Belgija

Kontakt

Jačkovina 68, 10090 Zagreb
tel. +385 91 727 7291
email. martinagrlic@yahoo.com
web. www.martinagrlic.com

Milijana Babić (HR) & Ida Hansson (SE) – Put yourself in my place

Milijana Babić (1974) - vizualna umjetnica čiji rad često zalazi u polje live-arta. Živi i radi u Rijeci. Polazišna točka njezinog rada je vlastita pozicija žene i umjetnice koju propituje u svojem neposrednom okruženju.

Diplomirala je likovnu umjetnost na Tehnološkom institutu u Durbanu u Južnoafričkoj Republici te magistrirala na Akademiji za likovnu umjetnost i dizajn u Ljubljani. Dugogodišnja je suradnica festivala Mesto žensk u Ljubljani. Od 2007. surađuje sa Akademijom primijenjenih umjetnosti u Rijeci, kao viša asistentica i na razvoju studijskog programa Medijskih umjetnosti i praksi.

Članica je umjetničke organizacije Delta 5 u Rijeci. Izlagala je na brojnim izložbama u zemlji i inozemstvu.

Ida Hansson (1978) - vizualna umjetnica koja radi u mediju performansa i videa. Živi i radi u Umei, u Švedskoj. U svojim radovima bavi se pitanjima identiteta, roda i normalnosti, koristeći alter-ega i zamjenu uloga.

Diplomirala je na Akademiji likovnih umjetnosti u Trondheimu, u Norveškoj, a magistrirala na Akademiji likovnih umjetnosti u Umei. Članica je odbora umjetničke galerije Verkligheten u Umei te suradnica u organizaciji umjetničkog festivala Survival Kit u organizaciji iste galerije.

Kao kustosica i predavačica djeluje na institucijama u Umei i Norveškoj. Izlagala je na izložbama u Švedskoj, Norveškoj i Latviji.

Lovre Artuković

09.05.2014. - 30.05.2014.

Lovro Artuković, hrvatski međunarodno priznati slikar sa stalnom adresom u Berlinu, predstaviti će sebe kao i svoju samostalnu izložbu, u Galeriji POOLA. Suvremeni hrvatski slikar i grafičar koji primarno slika figurativne motive na platnima velikih dimenzija,
rođen je 1959. godine.

Do 2003. radio je kao asistent na likovnoj akademiji u Zagrebu, potom se preselio u Berlin gdje i sada živi kao profesionalni slobodni umjetnik. Njegovo slikarstvo bazira se na intimi i istražuje figuraciju koristeći ikonografiju urbane civilizacije.

Njegovi radovi čine dio mnogih galerijskih, muzejskih i privatnih zbirki diljem svijeta, kao što su npr. Neda Young New York, Fillip Trade Collection Zagreb i Essl Muzej Suvremene umjetnosti u Beču.

Zhel

11.04.2014. - 30.04.2014.

Zhel (Željko Vukičević) rođen je u Puli 1969, živi i radi u Londonu od 1999. Sa javnim radom započinje 1993. kao član glazbene grupe Messerchmitt, a kasnije, 1995., započinje samostalnu karijeru pod pseudonimom Zhel. Od 1999. živi i radi u Londonu kao autor i dodatno potvrđuje svoju multimedijalnu djelatnost producentskim radom u Londonu i Cambridge-u.

2010. diplomira na Anglia Ruskin Univerzitetu u Cambridgeu kao magistar umjetnosti na polju filmske teorije. Sljedeće godine započinje doktorski studij na temi koja obuhvaća istraživanje odnosa filmske etike, estetike i zvuka kod filmova tzv. novog ekstremizma. Između 2010. i 2013. na polju sound i video arta istražuje odnos zvuka i slike; koncepte anticipacije i manipulacije. Njegovi radovi prikazuju se u umjetničkim centrima i galerijama poput ICA (London, UK), FACT (Liverpool, UK), Cultural Olympics (Weymouth, UK), Peloton (Sidney, Australia), Metro Cinema (Canada), Media Art Weeks (Kyoto, Japan), Transmediale festival (Berlin Germany) i Media and Forum (Moscow, Russia) između ostalih.

Od 2012. godine organizira i kurira Screamstation Fest, filmski festival kratkog filma koji istražuje odnos zvuka i slike u suvremenoj eksperimentalnoj i tradicionalnoj kinematografiji.

Slaven Tolj

14.03.2014. - 04.04.2014.

Slaven Tolj je predstavnik nove umjetničke prakse u Hrvatskoj, u koju se ubraja postobjektna umjetnost, performans, akcija, happening, land art, ambijenti, instalacije, novi mediji i drugo. Diplomirao je na Akademiji likovnih umjetnosti u Sarajevu 1987. godine u klasi profesora Petra Waldega. Bio je hrvatski povjerenik na 51. Venecijanskom bijenale-u 2005. Predsjednik je Vijeća za nove medije pri Ministarstvu kulture RH.

Tolj djeluje u kulturnom polju kroz više funkcija - kao kustos, umjetnik i voditelj umjetničkih radionica. Kroz sve vidove njegovog djelovanja provlači se osviještenost za društvena i politička pitanja, a ključno mjesto u njegovom opusu ima grad Dubrovnik, kojem se uvijek iznova vraća kako bi reagirao na narušavanje njegovih vrijednosti, kako za vrijeme rata tako i u trenutačnoj političkoj klimi. U njegovim djelima često se provlači i tematika Domovinskog rata.

Radovan Kunić

14.02.2014. - 07.03.2014.

Unutar slike

Tko je jednom zavirio u dom običnog mediteranskog Hrvata mogao je doživjeti taj ambijent s Radovanovih slika. Za one tromije percepcije, kojima je svakidašnje "obično" (a "obično" nezanimljivo), dobro bi došlo biti Japanac ili Kanađanin na trenutak, samo da mogu iskusiti egzotičnost te svojevrsne harmonije poriluka i utičnice, kako bi Radovan možda rekao. U tom smislu, možemo se složiti da nam umjetnik, htio-ne htio, poručuje da vrijedi osjećati se dobro u juhi slučajnih okolnosti koje čine svijet u kojemu smo se našli. Teškom bi se mukom u ovim radovima pronašla kakva kritika ičega, eventualno na drugu-treću loptu, što je pak suviše usiljena analiza, pa stoji u dis-balansu s naravi slikarove intencije, odnosno slike (Radovan svaki put postigne što je htio, tim lakše što je vjerovatno otvoren da uskladi želje s onime što je ispalo). Ponekad je  pak duboko nezadovoljan ukupnim rezultatom, pa napušta sliku pred samim krajem, iz samo njemu poznatih razloga (riječ je o sličnim slikama jednakih tehničkih i slikarskih kvaliteta).Cijeneći sokove zdravog razuma, ne treba mu da je slika cool - važno je da je slika istinita, a istina što ne-spektakularnija to slađa. Zašto on uopće slika? Radijatori, razglednice, lažni Bidermajer s početka 1960-ih, banane, kutije od banana i Radovanovi anonimni prijatelji; uporni, polu-ilustrativni realizam s eventualnim primjesama nadrealizma u tragovima (tu i tamo poneki objekt prkosi silama gravitacije), čisto da se prstohvat prostodušne zvrckavosti doda ukupnom spokoju prizora gdje uglavnom nekoliko objekata i jedna do dvije osobe poziraju pred en face zidom, što odaje njegov mladi duh. Njegove slike nikada ne žele biti nešto što već nisu - često su toliko nepretenciozne da bi ih čovjek tanjih živaca mogao pronaći gotovo nepodnošljivima. Nakon (njemu) olako (tj. znalački) postavljenog koncepta sadržaja i kompozicije, on ulazi u koštac s (nama drugima) ezoteričnim slikarskim problemima tradicionalističke slikarske doktrine, pa škica tu i tamo u Taschenovo izdanje Botticellija i Velazqueza, što ih je kupio bio dok je studirao za 30 kuna s novinama na kiosku. Ukupan dojam njegovog prijedloga pogleda na Svijet/Život bio bi taj da je i Staro i Novo uvijek Novo, ali ne dovoljno eksplicitno da bi u tome pronašli "poruku" rada - rad, kao ni Svijet/Život, nema samo jednu poruku, smisao, cilj; ima ih pregršt, i stoje rame uz rame, sasvim ne-piramidalno.

Bruno Velčić, mag.art

Kratka biografija

Radovan Kunić rođen je 1987. u Rijeci. Nakon završene gimnazije, upisuje studij na Akademiji primijenjenih umjetnosti sveučilišta u Rijeci na kojem je diplomirao u klasi prof. Violića 2012. godine te stekao naziv magistra primijenjenih umjetnosti. Iako kipar po formalnom obrazovanju slikarski senzibilitet je prevladao i potkraj studija preuzeo glavnu ulogu u njegovom stvaranju. Priredio je dvije samostalne, i sudjelovao na podosta skupnih izložaba a za svoj rad je i više puta nagrađivan, od čega valja izdvojiti nagradu TZ grada Rovinja na umjetničkoj manifestaciji Grisia 2012. te nagradu na natječaju za mlade hrvatske umjetnike Erste fragmenti 9. Član je HDLU Rijeka. Živi u Matuljima, a neumorno radi (slika) u Rijeci.

Radovan Kunić
Put Puhari 6, 51211 Matulji
097 629 3987
rkunic@gmail.com

Ljiljana Vlačić

08.11.2013. - 29.11.2013.

Ugašeno i isprano sunce u pijesku i crvenilu zemlje Zimbabwea.
Zvijezde u tamnoj modrini afričkog neba.
Koliko ljubavi toliko i života na oltaru osmjeha Položeno i izloženo,a k tomu mnogo toga i odloženo Još u Odgodu "Sutrašnjeg dana",u nadu dakle, u vjeru Zavedeno, jer izvodimo uvedeni dolazak i odlazak.
Na drugoj strani nasmiješene Velike Zbrke treperimo U horizontu Odlagališta!
Eto prilike za pravu nagodbu
između ovoga tu i onoga tamo,
Drugoga: horizontalno i vertikalno dakako.
Nagodbu između zrnca pijeska kao ljubavi,i zrnca pijeska u tami.

Sve slike su kombinirane tehnike.

Kratka biografija

Ljiljana Vlacic rođena je  1970 u Puli. Diplomirala je slikarstvo na Akademiji likovne umjetnosti u Veneciji u klasi prof. Umberta Borelle. Izlagala je na više samostalnih i brojnim skupnim izložbama u zemlji i inozemstvu. Dugo godina je živjela i radila u Zimbabweu. Momentalno živi i radi u Labinu.

Damir Babić

04.10.2013. - 25.10.2013.

Tko je protjerao tišinu? Srca venu.

Svakom od nas dostupan je osjećaj da se iza misli koja filtrira sva naša iskustva nalazi nešto drugo.Taj je trenutak onaj u kojem si dopuštamo stati i vidjeti da ne moramo vjerovati u svaki od tih impulsa koji se većim dijelom odvijaju u našoj odsutnosti i u skladu s njima određivati vlastito djelovanje. To je trenutak Tišine.

Naša psihološka i kulturološka uvjetovanost ne dozvoljava nam da tom trenutku posvetimo pažnju i prepoznamo u njemu nešto stvarno. Umjesto da dopustimo Tišini njeno prirodno kretanje, skloniji smo prekriti je mišlju i tako se vratiti u zonu sigurnog koja nas odvaja od onog što jest. To što jest je Stvarnost.

Naša percepcija svijeta uglavnom nas dovodi u susret s idejama, predođbama i mišljenjima o tome što bi trebalo ili nebi trebalo biti, a vrlo rijeko ili nikad, s golom i neiskrivljenom Stvarnošću. Gotovo ništa ne može ući u prostor našeg iskustva, a da tome nešto ne dodamo. Ovisni smo o događajima koje neumorno proizvodimo, a možda još i više o tumačenjima i značenjima koja im pridajemo, pa su nam nerijetko ona sama dovoljna. Gomilamo uvjerenja kako bismo našli odgovarajuću zamjenu našoj nemoći da dođemo u kontakt sa Stvarnošću, i te smo privide u svakom trenutku spremni braniti. Zanimljivo je kako nam ne pada na um da onome što je stvarno nije potrebna obrana. Nije mu potrebno niti naše mišljenje.

Zaboravili smo na Tišinu. Svi napori svijeta usmjereni su prema tome da nam onemoguće primjetiti i prepoznati njenu Prisutnost. U najboljem slučaju sjetimo se po-bjeći u njen zaklon kada nas borba s iluzijama dovoljno iscrpi,ali najčešće se zadovoljavamo njenom površinom ili vanjskim karakteristikama. Istinska Tišina ostaje nam nepoznata ako je shvaćamo kao odmorište pred neki novi izazov.Tišina na koju želim ukazati stalna je Prisutnost u nama i svim oblicima i pojavama svijeta. Ona je suštinska jezgra Bića i prolaz koji vodi u Stvarnost. Htjeli mi to priznati ili ne, naše zaustavljanje pred tim prostorom obilježeno je debelim naslagama straha. A on je sasvim normalan, jer Tišina je granica na kojoj se počinje klimati sigurnost naših privida.

Ako ove slike ne odustaju od pomnog bilježenja oblika opažajnog svijeta, to je zato jer Stvarnost nije negdje drugdje.Ona je u pogledu. Zapravo,ona je sam pogled kojeg još nije prisvojila misao. Sva je Priroda naša unutarnja Priroda. Taj odnos možemo negirati, što i činimo, ali ne možemo potpuno prigušiti poziv koji u tom odnosu postoji, da prestanemo stalno nešto tražiti izvan onog što već jest. Sva nam stvarnost upućuje isti poziv, svakog trenutka, samo što je on u dodiru s Prirodom jasniji, jer je takva i Tišina koju nam ona posreduje.

Dopuštanjem Tišine granice između samoopažanja i opažanja svijeta postaju prozirnije upravo zato što slabi stisak naše poistovjećenosti s mentalnim konstrukcijama za koje vjerujemo da predstavljaju nas ili da nam služe u komunikaciji s tim svijetom. Ovaj ponor u percepciji između unutarnjeg i vanjskog nesvjesno nastojimo smanjiti novim zamislima o nama samima ili objektu našeg opažanja, kako bismo ublažili nelagodu osjećaja trajne odvojenosti. Stvaranje sasvim suprot-nog učinka čini se da nas uopće ne zabrinjava.

Kao što se tijelo većim dijelom sastoji od praznog prostora, tako se um u svom prirodnom stanju, sastoji uglavnom od Tišine. Mjera u kojoj se udaljujemo od te činjenice jasno se odražava u svijetu kakvog poznajemo.

Damir Babić