Josip Zanki: Velebit
Sanja Đurin i Tomislav Oroz
ROMANTIČNO, UTILITARNO, SUBVERZIVNO – VELEBIT KROZ PRIZMU ESTETIZACIJE
Prije romantizma planine su smatrane smetnjom, gotovo pogreškom u krajoliku, kao i mjestom gdje obitavaju vještice i nepoznate zle sile koje ne želite ni vidjeti ni susresti. Zato su ljudi inicijalno izbjegavali planine i svraćali pogled s njihovih vrhova. S romantizmom se diskurs o planinama mijenja i one počinju odisati atmosferom koja i danas oblikuje naše poglede – planine postaju mjesta sublimnog, mira i povezanosti s prirodom i sa samim sobom, a nerijetko i s božanskim. Na tragu takvih promjena, u Hrvatskoj početkom dvadesetog stoljeća planine postaju zanimljive biolozima, zoolozima, geolozima, paleontolozima, humanistima, umjetnicima i građanskoj klasi pa tako u časopisu Hrvatski planinar koji izlazi od 1898. godine nailazimo na tekstove koji veličaju romantiziranu i bezvremensku ljepotu Velebita i stvaraju fantazmu o Velebitu u kojoj on postaje „naša sveta gora, pradjedova naših dika“ (Vela oda velom Velebitu - Zdravko Šilić)
Od tada do danas Velebit inspirira, oduševljava i privlači. Privlači istraživače svojim stijenama i maštovitim kamenim oblicima, vrtačama, klancima i točilima, svojim šumama, livadama i pašnjacima. Oduševljava planinare i zaljubljenike u prirodu svojim maglama i od bure zarmšenim Kosama, svojim Vilama, zvijerima i podzemnim špiljama. Velebit inspirira vagabunde, pjesnike, boeme, umjetnike i sve one koji lutaju ovom planinom u potrazi za smislom i skrivenim značenjima. U novije vrijeme, a posebice nakon globalne pandemije koja nas je prisilno odmaknula od prirode, Velebit postaje odredište rekreativaca - planinskih trkača, transalpskih hodača, zaljubljenika u floru i faunu, kao i lovaca na fotogenične krajolike. U zavodljivom spoju s morem koji je sveprisutan u suvremenom turističkom oglašavanju i nerijetko prožet evokacijama 'prirodne ljepote' i 'autentičnog ambijenta', Velebit je postao nezaobilazan topos imaginacije u kojem se praktično iskustvo susreće s priželjkivanim utopijama i fantastičnim obratima.
No mnogo prije nego što je postao zanimljiv svima, otkako „visoko glavu u oblake nosi“ (Vladimir Nazor: Velebit) i otkad „se penje iznad mora u oblake, u visinu“ (Vela oda velom Velebitu - Zdravko Šilić) lokalno je stanovništvo duž jadranske obale od Senja do Starigrada i Obrovca, te s Ličke strane od Otočca do Gračaca i izvora Zrmanje, živjelo na toj planini i s tom planinom. Velebit i njegove staze pričaju priču bogate kulturne povijesti i dugog razdoblja suživota čovjeka i planine. Lada Černicki i Stašo Forenbaher (2016) su na osnovu svojih istraživanja Velebita zaključili da su prvi stočari u sjevernoj Dalmaciji i Velebitskom podgorju hranili svoju stoku još prije osam tisuća godina. „U mnogim špiljama koje su koristili kao torove i zakloništa arheolozi su pronašli ostatke njihovih vatrišta, kamenih oruđa i zemljanih lonaca. Tada su već morale postojati utabane pastirske staze koje su vodile duž planine i preko planinskih prijevoja“ (2016: 14). Sve donedavno, Velebit je bio drugi dom žiteljima Velebitskog podgorja (Vinščak 1989; Belaj 2004; Lemić 2023). Danas o njihovom životu svjedoče počivališta njihovih duša – mirila Katić 2017), kamene gomile razbacane svuda po Velebitu, kao i stare fotografije. Kamene gomile nekada su bile domovi, 'stanovi' stočara i njihovih obitelji ili suhozidi koji su štili usjeve od stoke i divljači. Žitelji ovih prostora i njihovi životi bili su obilježeni surovim velebitskim krajolikom, ritmom sezonskih izdiga blaga, klesanjem kamena, oblikovanjem stanova i suhozida, šibani burom i krupom. Kao takvi, stanovnici velebitskih prostranstava zanimljivi su nam na način koji je bitno drugačiji od onoga koji asociramo uz perspektive povremenih posjetitelja. Njihovo življeno iskustvo planine razotkriva nam drugačije lice života na planini. To lice, lišeno romantičarske zanesenosti, podsjeća nas na tradiciju koja nastaje i nestaje, kao i na odnos s okolišem koji je sastavni dio života stanovnika Velebita.
Od spomena Velebita u prvom hrvatskom romanu Planine Petra Zoranića 1569. godine u kojima se velebitski putevi premrežuju na granicama fantastičnog i realističnog, pa sve do suvremenog postpandemijskog Instagram 'kroćenja' nepreglednih velebitskih vizura, Velebit se uspostavlja kao snažno čvorište priča, života, mitova i atmosfera, kao i njihovih zapetljanih odnosa koji određuju naš doživljaj planine. Kao 'divlji, neukroćeni kutak Mediterana' odnosno kao 'regija u koju se divlja priroda zaista vraća', Velebit postaje epitom udaljenog, no u isto vrijeme bliskog, otkrivajući se pred objektivima mobitela kao simbolička valuta i vrijednost u procesima komodifikacije. Čak i u vremenu koje je obilježeno ekološkim krizama i klimatskim promjenama, a koje nas tvrdoglavo podsjeća da preispitamo odnos prema krhkim krajolicima, raznolikost mitova koji se asociraju uz planine i njihova žilavost upozoravaju nas da se iskustva prirode nikako ne mogu reducirati na opis koji će biti lišen snažnih impresija i dubokih osjećaja, pa time i naših specifičnih odnosa prema prirodnom. Iako laskanje planinama dominira javnim prostorom i obilježava njihovu digitalnu estetizaciju, ono ipak supostoji s još uvijek ustrajnim (imperijalističkim?) idejama prema kojima prostore neopravdano i isključivo doživljavamo kao resurse. Resurse za svoju razonodu, resurse za svoju inspiraciju, resurse za svoja istraživanja, resurse za simboličnu izgradnju nacionalnog identiteta kojima Velebit postaje od „pradjedova naših dika“ (Vela oda velom Velebitu - Zdravko Šilić), resurse za biznis. Predatorska geografija turizma koja naturalizira procese ekstrakcije - zemlje, resursa, rada i kulture (Córdoba Azcárate 2020:12) pretvara prirodne ljepote u atrakcije za privlačenje turista, odnosno poligone za avanturističke aktivnosti, svojevrsne „instagramabilne destinacije“ (Božić – Vrbančić 2024).
Umjetnički uvidi Josipa Zankija u inspirativne krajolike Velebita ostvaruju se na susretištima umjetnosti i antropologije, te se kao takvi u maniri etnografskog eksperimentiranja zapetljavaju u spomenute i postojeće odnose stvorene od priča, afekata, mitova i života. No Zankijeve refleksije Velebita ne ostaju samo na tome. Linija kao dominantan motiv u mnogim Zankijevim radovima premrežuje sve te slojeve i niti istovremeno ih neutralizirajući i otvarajući prema novim imaginacijama budućnosti. Njihova naizgledna dvodimenzionalnost otvara višedimenzionalne svjetove fantastičnog koji se poigravaju našim imaginacijama Velebita i njegovih prostranstava. Bilo da je riječ o jelama čija igličasta koprena evocira osjećaje i mirise Velebita, bukvama ili gorskim javorima koji prožimaju perspektivu 'nevinog' promatrača, igri geometrijskih motiva na mirilima ili pak velebitskim motivima izmještenima u transnacionalne kontekste kao na primjeru učenja thangke, Zankijevi radovi nas podsjećaju da naša pažnja, na momente digitalnim pogledom eutanazirana, u sebi krije potencijal subverzivnog čitanja krajolika koji je više od otrcanog narativa o netaknutoj velebitskoj ljepoti.
U konačnici, susretišta umjetničkog svijeta i antropoloških refleksija inspiriranih onime što antropolog Clifford Geertz naziva lokalnim znanjima (usp. 1988), u radovima Josipa Zankija potiču nas da susret s Velebitom doživimo ne samo kao egzotični kontakt s 'divljim' i 'neukroćenim', već i kao proces u kojem se eksperimentalno razotkrivaju nove forme znanja, one susreta s nepoznatim, no u isto vrijeme familijarnim. . Kao što je to već istaknuo kulturni antropolog Vincent Crapanzano, etnografija je uvijek 'kontaminirana' drugim, ali i susretom s nama samima, te u takvim oduševljenjima i zamorima obilježenima dvosmislenošću, nesavršenošću, prevrtljivostima, tenzijama i dilemama, izobličenjima i izdajama 'originalnog' značenja, ona nas tjera da se zapitamo o granicama naših (ne)razumijevanja svjetova koje nastanjujemo (usp. 1992). U takvim uvjetima postavljaju se pitanja možemo li zaista shvatiti i razumjeti Velebit? U kojoj su mjeri načini na koji prikazujemo Velebit poticaj njegovim novim posjetiteljima da ga istinski osjete i razumiju, mimo potrage za lijepim kadrom ili Instragram vrijednom lokacijom. Zankijevo poigravanje s Velebitom, njegovo umjetničko i antropološko eksperimentiranje s očiglednim, no u isto vrijeme skrivenim, pretvara velebitska prostranstva u više od pukog resursa – u kontemplativne predjele imaginarnog, realnog i fantastičnog onkraj očitog i nedvosmislenog.
Belaj, Vitomir. 2004. “Tradicijsko planinsko stočarstvo na velebitu i bunjevačka etnogeneza”. Studia ethnologica Croatica, Vol. 16 No. 1, 5-31.
Božić – Vrbančić, Senka. 2024. „Instagramabilna destinacija: destinacija na koju nikad ne možemo stići“. Sic : časopis za književnost, kulturu i književno prevođenje, Vol. 14 No. 3
Córdoba Azcárate, Matilde. 2020. Stuck with tourism. Space, power and labor in contemporary Yucatán. Oakland: University of California Press
Cranpanzano, Vicent. 1992. Hermes’ Dilemma and Hamlet’s Desire: On the Epistemology of Interpretation. Cambridge, London: Harvard University Press.
Černicki, Lara; Forenbaher, Stašo. 2016. Starim cestama preko Velebita. Zagreb: Libricon.
Geertz, Clifford. 1983. Local Knowledge. New York: Basic Books.
Katić, Mario. 2017. Smrt u dalmatinskom zaleđu. Mirila od rituala do teatra. Zagreb: Naklada Ljevak.
Lemić, Ana. 2023. Sela i stanovi na Velebitu. Svjedočanstva života od nastanka do nestanka. Zagreb: Synopsis.
Vinščak, Tomo. 1989. Kuda idu "horvatski nomadi". Studia ethnologica Croatica, Vol. 1 No. 1.
