Igor Dražić: Stripoteka Panorama
Rođen sam u Puli 1961. godine. U Puli sam završio i srednjoškolsko obrazovanje - smjer grafički dizajner pri Centru „Branko Semelić“, u klasi profesora Ivana Obrovca. Početkom 80-ih kupujem prvi fotoaparat te sam učim fotografski zanat. Fotografije sam izlagao na skupnim izložbama u Rovinju, Rijeci, Osijeku, Kopru, Trstu, Zagrebu, Beogradu i Novom Sadu, te samostalne izložbe u Galeriji HUIU (Pula 2020.) i galeriji Makina (Pula 2024.).
Bio sam član selekcije Hrvatskog fotosaveza 12. FIAP Nature Biennalea u Adelaideu, Australia 2003. godine. Dobitnik sam glavne nagrade XIX. Trofeo Andrea Politzer u Trstu, 1999. godine, srebrne plakete Mundial fotofestivala za c/b fotografiju (Rovinj 1998.), diplome s rovinjske Grisie 1997. godine, zlatne plakete za crno bijele fotografije na temu „Otok i more“ (Kukljica 2002.), prvo mjesto 5. salon crno-bijele fotografije „100+1“ (Rijeka 2017.), počasno priznanje FIAP-a na 17. međunarodnom trijenalu „Pozorište u fotografskoj umetnosti“ (Novi Sad 2023.).
Fotografirao sam pulske grupe Messerscmitt, Spoons, Zhel i Gori ussi Winetou za omote njihovih diskografskih izdanja.
Član sam Hrvatskog udruženja interdisciplinarnih umjetnika.
Živim i stvaram u Puli.
--------------------
Iskreno :-)
nisam pogledao fotke
ali... kao i mnogi drugi, čujem igora.
ima već koja godina kako ekšli igor i govori. ono, riječima. ne tako davno, jer kao da je to bilo prekjučer, igor je bio tih, i crtao, i fotkao. pasionirano. udubljeno? koncentrirano. od svjetla, preko tehnike, materiala do kemije. sve mu je bilo važno posložit da zabilježi duha. a duhova koje je ganjao ima podosta, koliko znam.
ono kad kažem da čujem igora, čujem igora koji sluša i upija dobro ovog svijeta i ljudi u njemu.
igora kojeg umišljam da poznajem, ne umišljam kad ga osjećam. jer je rijetko živ. naći se u njegovom krugu je (meni zasigurno, miga škerci) poput nagrade.
davno me je privukao, poput još nekih koje imam sreće poznavat, jer je imao što reći, a uspjevalo mu je svoju priču uparit s izvedbom. ochio > u igoru nema napora. ne osjeća se :-) ali ima dvojbi, ima potraga, ima nesigurnosti, ima i force, i mudrosti. napora, to njet.
igor je ono što je životom dobio jako pažljivo brusio, ne da blista i prelama se u faking raskoši, nego da posvjedoči nekom valu s lungomarea, nekom licu u prolazu, svjetlu koje je mirisalo na neku muziku kojom je upravo opsjednut. ili je bilježio i bilježio, stvarao arhive života, svjesan prolaznosti... onako, bez faking nostalgije. bar ne onakve kakva često pere moje, pa skoro sve.
pišem ovo jer me nazvao i pitao bih li mu napisao kratki tekst za izložbu i da će mi poslat fotke, i da napišem bilo šta. jebiga, greška :-) bilo šta prihvatio sam iako nisam dorastao zadatku, o fotografiji znam premalo, o svemu onom o čemu igor često i zarazno govori također ne znam ni blizu njegovom poznavanju... muzike, ili stripa, ili fotografije, ili... ima toga. Igor zna gomilu toga, a kad kažem da zna onda govorim o znanju koje je živo, smješteno u kontekst, povezano, koherentno. o znanju koje nije škrto u gomilama podataka, znanju koje se povrh svega osjeća. s osjećajima je stvar slijedeća – nikad nisu napola, ni tri kvarta, ni skoro cijeli. osjećaji su sve, od 0 do 100, faking puni raspon otimanja pažnje. imam sreću da znam igora jer je tip osobe koja zaokružuje cjeline, jedan od onih koji su sposobni artikulirat stvarnost i pomoć u njezinom prepoznavanju nama smrtnicima.
baš sam se bacio naglavce sad plivat treba.
ovo pišem onako kako sam davno davno otresao pepeo s cigarete, ili onako kako draž snima svijet oko sebe... preplavljen ljepotom.
nmr 2026
p.s. lažem, pogledao sam fotke ;-)
