Poola Gallery | Events

02.04.2025.

Franka Vrljić & Marta Katavić: Ploča, pigment, pogled

Prvi put sam slike Franke Vrljić i Marte Katavić vidjela na završnoj izložbi slikarskog odsjeka zagrebačke ALU i odmah su mi privukle pažnju. Među brojnim radovima isticale su se unutarnjom jasnoćom geste i tihom, ali sigurnom uvjerenošću u sliku kao medij. Slike su bile samodostatne — bez potrebe za kontekstom ili objašnjenjem.

Nisam poznavala autorice, ali su se njihova djela urezala u pamćenje. Danas, pišući ovaj tekst, postaje mi jasno zašto: zadržale su ono što se često izgubi nakon formalnog akademskog obrazovanja — iskonski slikarski impuls, lišen ornamentike i oslobođen potrebe za objašnjenjem. U recentnoj seriji slika mačaka Franke Vrljić upravo je taj impuls jasno prisutan. Naizgled poznat motiv – mačka u prostoru – lišen je anegdotalnosti, simbolike i dekorativnosti. Iako mačka ima dugu povijest slikarskog prikazivanja, od renesansnih i baroknih žanrovskih prizora, preko Manetovih snenih ili opreznih mačaka koje uvijek imaju jasnu ulogu u kompoziciji, pa do Balthusovih nelagodnih interijera gdje životinja često signalizira erotsku napetost ili prijetnju, kod Franke Vrljić motiv mačke postoji kao središnja figura koja nije ničemu podređena. Figura mačke je prije svega oblik koji ima svoju masu, težinu i fizičku prisutnost. Težina mačjeg tijela nije opisana jer proizlazi iz same strukture slike: boja se ne nanosi da bi definirala krzno ili volumen, nego se slijeva, raspada i zgušnjava na način koji sugerira padanje, propadanje, zadržavanje. Gravitacija je ovdje slikarski mehanizam i alat. Ona djelomično sugerira poteze kista, određuje smjer kapanja boje i oblikuje odnos između figure i podloge. Boja ne opisuje, nego se ponaša kao tvar koja ima svoju logiku i vrijeme.

U tom odnosu između reprezentacije tjelesne prisutnosti životinje i materijalne logike boje, događa se ono što te slike čini toliko snažnima: osjećaj da gledamo nešto što ne traži potvrdu promatrača. U većini radova, figura mačke je pomaknuta, često prema rubu kadra, čime se narušava stabilnost kompozicije i pojačava osjećaj privremene ravnoteže. Potez kista je vidljiv, nerijetko brz, ali kontroliran – boja se ne nanosi da popuni konture, nego da ih izgradi iznutra, kroz naslage i geste. Također, paleta je reducirana, ali slojevita: prevladavaju zemljani tonovi, prljave nijanse sive, okera, tamnocrvene i zelene. Boje se ne stapaju, nego se sudaraju – površine su zrnaste, grube, s jasno očitanim prijelazima između slojeva. Umjesto glatkih tonova krzna, tu su fragmenti poteza koji teksturu tijela pretvaraju u slikarsku površinu.

Veliki formati dodatno naglašavaju figuru: tijelo mačke postaje monumentalno, njezina težina i masa ne proizlaze iz motiva, nego iz fizičke veličine slike i načina na koji je boja raspoređena po površini. U nekim radovima pozadina je jednako intenzivna kao i figura, bez jasne hijerarhije između tijela i prostora, čime se stvara osjećaj da mačka nije naslikana, nego da je utisnuta u njegovu strukturu. Oblik i boja uspostavljeni su s takvom unutarnjom logikom i nužnošću da prizor djeluje zbiljski — kao činjenica. Slike ne pokušavaju objasniti što mačka jest, niti što bi mogla značiti. One promatraju njezinu prisutnost kao slikarski problem, ali i kao činjenicu koja se ne iscrpljuje u prikazu. U tom spoju forme i pažnje, slike Franke Vrljić otvaraju prostor u kojem motiv nije razrađen do kraja, nego je otvoren — kao nešto što traje u slici.

U neposrednom susjedstvu tih slikarskih masa u formi mačaka, radovi Marte Katavić otvaraju posve drugačiju protežnost. Naizgled različite u pristupu, obje autorice povezuje ista unutarnja potreba: ne da slikom objasne svijet, nego se u njemu smjeste — gestom, materijalom, prisutnošću. Obje slikarske pozicije proizlaze iz izravnog susreta s materijalom i odbijanja ilustriranja motiva. Odatle i snaga zajedničke izložbe: ne u tematskoj bliskosti, nego u srodnom načinu na koji obje umjetnice misle sliku kao prostor djelovanja, a ne prikaza. Na izložbi u zagrebačkom Muzeju suvremene umjetnosti 2024. Marta Katavić istodobno je predstavila klasična slikarska platna, ali i eksperimente nastale na metalu, manjeg formata. Ta paralelna prisutnost dvaju slikarskih pristupa nije rezultat konceptualne dihotomije, nego prirodni nastavak iste geste — istraživanje granica slike iznutra, kroz materijal. I dok su raniji radovi na platnu pokazivali precizno kontroliran slikarski impuls, novi radovi na metalu izmiču uvriježeno očekivanom, otvarajući prostor improvizaciji, grešci, neizvjesnosti. Slikarica ne pokušava “pobijediti” materijal, ne podčinjava ga slici — upravo suprotno. Površina metala, sa zatečenim tragovima, ogrebotinama, hrđom i perforacijama, ostaje živa. Nije pozadina, nego početna točka. „Ne želim da ploča bude nešto drugo — da bude prozor, prizor ili metafora. Želim da ostane ploča“, piše umjetnica. Ta izjava ujedno sažima i osnovnu strategiju cijelog ciklusa: odbijanje iluzije i prihvaćanje materijalne stvarnosti slike. Naime, radovima na metalu inherentna je druga vrsta rizika: jednostavne geste, površinske intervencije koje zadržavaju grešku, slučaj, pa i neuspjeh. Boja se u njima ne pretače u dubinu, nego se rasprostire po hrapavosti lima, upada u udubljenja, zapinje za rubove udubljenja, razlijeva se niz zakrivljene plohe. Riječ je o slikarskoj misli koja odustaje od reprezentacije jer se želi zadržati na zadanosti same površine.

U tom smislu, Katavićini radovi nisu slike u klasičnom smislu riječi — ne otvaraju prozor, ne dozivaju vanjski svijet. Umjetnica to izravno potvrđuje: „Nisam slikala da bih nešto prikazala. Pokušavala sam reagirati na ploču, pustiti da me vodi.“ Tu se događa preokret: slikarica ne nadgleda platno, nego se slikarstvo odvija kao dijalog — između kista i hrđe, geste i otpora, pigmenta i lima. Usto, sirovi materijal nije dekoracija, nego aktivan dionik procesa. Perforacije postaju ritam. Ogrebotine nisu prekrivene, inkorporirane su. Čak i boje — izrazito prisutna kobalt plava, prljavo crvena, zemljane nijanse — ne „funkcioniraju“ u tradicionalnom smislu, naprotiv, postaju kontrapunkt metalu, dodatni sloj vibracije. Marta Katavić ne odustaje od jezika forme, kompozicije i stila: ono što je nekoć gradila na platnu, sada prebacuje na otpadni metal, u gesti koja je i ekološki svjesna i formalno zahtjevna. U tom djelovanju, ploča ostaje ono što jest: industrijski predmet, već korištena površina, komad koji je prethodio slici. Umjetnica ga ne pokušava „pretvoriti u umjetnost“, nego mu pristupa s jednakom ozbiljnošću i osjetljivošću kao slikarskom platnu. I u tom gestualnom pomaku — ne prema transcendenciji, nego prema materičnosti tvari — krije se snaga njezinog ciklusa.

Ono što je možda i najvažnije, taj slikarsku ciklus ne govori samo o estetskoj gesti, jer sažima iskustvo — gledanja, promišljanja i učenja. Sama umjetnica priznaje da su tome prethodile godine intenzivnog promatranja izložbi, analiza radova drugih umjetnika i ispitivanje vlastite reakcije na slike: „Pokušavala sam razumjeti što me kod tih radova pokreće, i onda tu istu energiju prenijeti na vlastiti rad.“ Njezine slike na metalu nisu nastale kao odraz već formirane ideje, dolaze kao rezultat tjelesnog dijaloga s materijalom, promjenjivim okruženjem i vlastitim granicama. U tom smislu, one su podjednako slike i zapisi tog procesa — tragovi susreta između svjesnog izbora, upamćenih pejzaža i nepredvidivih uvjeta rada. Vjerujem da se zato doimaju autentično: nisu pokušaj trendovske inovacije, sadrže iskreni nastavak dugotrajne i ozbiljne slikarske edukacije.

Ono što povezuje radove Franke Vrljić i Marte Katavić nije motiv, stil ni format, nego način na koji pristupaju slici — kao otvorenom procesu koji se odvija između osjeta, materijala i pogleda. Kod Franke, to se događa pomoću težine figure i slikarske gustoće poteza, dok kod Marte taj odnos nastaje u fizičkom susretu boje i ploče, u nepravilnostima i otporima materijala. Obje slikarske pozicije oblikovane su iznutra — iz iskustva rada i promišljanja. Frankina figura proizlazi iz povijesti slike, ali njezina funkcija je upisana u samu strukturu površine; Martinu gestu oblikuju viđena djela i reakcije na njih, koje se u radu pretaču u intuitivne slikarske odluke. Premda različite u pristupu, obje autorice pokazuju da slikarski jezik ne nastaje iz imitacije života, nego iz odgovora na ono što slikarstvo i dalje može biti: stvaran prostor susreta između umjetnica te onoga što i kako promatraju.

Leila Topić

Tko izlaže?

Dvije slikarice, Franka Vrljić (2003.) i Marta Katavić (2000.), studentica završne godine diplomskog studija i nedavno diplomirana umjetnica s Akademije likovnih umjetnosti u Zagrebu, predstavljaju se zajedničkom izložbom koja donosi dvije različite, ali snažno artikulirane slikarske poetike.

Što izlažu? 

Franka Vrljić izlaže seriju slika mačaka koje se ističu svojom kompozicijskom preciznošću i tjelesnom prisutnošću. Motiv nije sredstvo za pričanje priče, nego polazište za promišljanje slike: kako rasporediti boju, kako težina figure utječe na površinu, i kako stvoriti ravnotežu bez oslanjanja na narativ.

Marta Katavić izlaže radove izvedene na limenim pločama koje su prethodno korišteni industrijski materijal — otpad, hrđa, greška. Oslanjajući se na vlastitu intuiciju, ali i dugogodišnje promatranje slikarstva (navodi utjecaj izložbi umjetnika poput Rothka, Dumas, Frankenthaler), Katavić razvija suptilan, ali odlučan slikarski jezik koji reagira na zadano stanje materijala. “Ne slikam da bih nešto prikazala, nego da bih odgovorila na površinu ispred sebe,” kaže.

Zašto je izložba važna? 

Iako pripadaju istoj generaciji, Franka i Marta ovom izložbom predstavljaju izrazito različite slikarske jezike. Franka polazi od figuracije, ali njezine slike nisu ilustracije – one su studije strukture, ravnoteže i odnosa između boje i forme. Marta koristi lim kao prostor slike, ali ne prikriva njegovu prošlost – svaka ogrebotina, hrđa ili udubljenje postaje dio konačne kompozicije.

Obje umjetnice zadržale su nešto što se u akademskom procesu lako izgubi – uvjerenost u sliku kao prostor slobode, mjesto istraživanja, bez potrebe za objašnjenjem. Izložba ne donosi vizualne sličnosti, nego paralelne pristupe slici kao radu, odnosu i procesu.

Što kažu umjetnice? 

Franka Vrljić: “Nisam htjela slikati priču. Mačka je forma. Teška, fizička i slikarski izazovna.”

Marta Katavić: “Lim je bio otpad. Sad je slika. Zadržavam greške, ne skrivam ih. Ne želim da ploča postane nešto drugo. Želim da ostane ploča.”

Katavić također ističe da su na njezin rad snažno utjecale izložbe koje je gledala uživo: “Nisam učila iz knjiga. Tjelesna reakcija na slike bila je ono što me pokretalo.”

U ranim radovima bio je vidljiv i kolorit meksičkih pejzaža: “To više nije tema, ali osjećaj tog svjetla i prostora ostao je u boji.”

Gdje i kada? 

Izložba se otvara u subotu, 5. travnja 2025. u 19 sati, u Galeriji Poola, Kandlerova 14, Pula. Izložbu će otvoriti Leila Topić, zagrebačka kustosica i likovna kritičarka.

Trajanje izložbe:
Izložba ostaje otvorena do 30. travnja 2025.