Kristian Kožul - Kajgod kakgod bilo, opet je tak bilo, kak je bilo, tak je i tak bude bilo.
Kristian Kožul (München, 1975). Studirao je na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu u periodu od1993. do 1998. godine, te nastavio studij na Kunstakademie u Düsseldorfu (Njemačka), gdje je diplomirao 2002. godine s honorarnim Maiesterschueller statusom. Izlagao je na skupnim izložbama u zemlji i inozemstvu (PS1, New York, USA, 2005.; Criss-Cross, Museum of Contemporary Art, Zagreb, Croatia, 2007.; Boys Craft, Haifa Museum, Israel, 2008; Summer Camp, Exile, Berlin, 2010; Bandits, Pirates & Outlaws, Lost Coast Culture Machine, Fort Bragg, USA, 2010; B-B-B-BAD, Anna Kustera Gallery, New York, USA, 2011.takodjer na Jeju bienalu u Koreji i drugima). Među samostalnim izložbama treba istaknuti izložbe u Laubi (Zagreb), Muzeju za suvremenu umjetnost u Zagrebu, u Art Salonu (Celje, Slovenija), u Kibla Galeriji (Maribor, Slovenija), u Minoriten Galerien (Graz, Austria), u TZR Galeriji (Düsseldorf, Germany), u Anhava Galeriji (Helsinki, Finland), u Goff+Rosenthal Galeriji i u Pablo’s Birthday Galeriji (New York, USA). Od 2013. takodjer umjetnički surađuje s Damirom Žižićem. Dobitnik je više nagrada od kojih su najbitnije 2. nagrada na trijenalu skulpture u Zagrebu 2003. godine, nagrada "Josip Račić" 2005. godine, 2. nagrada na T-HT nagradnoj izložbi u MSU, Zagreb, te HDLU nagrada za najbolju izložbu 2018. godine. Živi i radi u Zagrebu.
(...)U središtu su Kožulove pažnje, naime, kompleksni i nepovezani društveni fenomeni. Dovesti u blisku vezu međusobno udaljene i suprotstavljene pojave, metoda je koju Kožul baštini iz tradicije umjetničke avangarde i koju koristi u svim svojim javnim nastupima. Rat i masovna ubojstva, s jedne, i tehnološke utopije, s druge strane; ideologija krvi i tla, s jedne, i fantazije o umjetnoj inteligenciji, s druge strane; nostalgično prizivanje industrijskog društva, s jedne, i ubrzanje društvenih promjena (globalno zatopljenje, rodna teorija i politika, infotainment itd.), s druge strane. Iako širina referenci i asocijacija na koje Kožul računa, promatrača mogu zbuniti, pa i odvesti u krivom smjeru, izazove koje njegovi radovi postavljaju pred publiku ne treba odbaciti kao primjer postmodernističke igre. Proturječja obilježavaju suvremeno doba i upravo ona stoje u korijenu Kožulovog pokušaja da prikaže svijet oko sebe.
Klaudio Štefanić
