Oleg Kulik - Mrtvi majmuni, Lolita protiv Alise
Oleg Kulik stigao je do Zoološkog muzeja u potrazi za vlastitim neantropomorfno Drugim licem. On tvrdi da danas, samo taksidermična umjetnost može govoriti o bitnim stvarima. Hamlet je tvrdio drugačije: »Tvoja duša će umrijeti prije nego tvoje tijelo, zato se ne boj ničega!« Ali čovijek će radije željeti Ništa, nego li da želi nešto i nadmaši svoje strahove. Netrepčući pogled Kulikovih majmuna, baš kao i Hamletove invektive, čine da oko gledatelja pogleda u sebe gdje nije sve fino i tiho. Gledajući u oči mrtvih majmuna netko bi se prisjetio Cindy Sherman ili Waltera Benjamina, netko drugi bi pomislili na misterioznu rusku dušu ili čak postmodernizam, ali iz reverzibilnosti živih i mrtvih emanira takva nepovratnost, da se teško odagnati od zla i nevolje unutar nas samih. Stoga je sasvim razumno tražiti umjetnost u Zoološkom nuzeju i etiku u estetskim eksperimentima.
Mila Bredikhina
Serija radova Alisa protiv Lolite svjedoči da radikalni pokušaji Olega Kulika da prekorači horizont ljudskog, pretpostavlja povratak. Prijestup je poput bumeranga. Polazište je uvijek određeno i nezaboravno.
Animalistički efekt koji Kulik predstavlja u kulturi Čovijek od kulture još nije uvažio, iako mu obećava puno, čak i previše, možda, uključujući i recept za besmrtnost (a životinja je besmrtna jer ne zna ništa o smrti , o tabuiziranim zonama značenja, o sukobu između Realnog i Simboličkog).
Kulikova obećanja pretočena su (zauvijek ili zasad?) u konvencionalni jezik, u pregovore o konvencijama.
Element strasti je jedna strana, a pokušaj da se ona obuzda je druga strana tih pregovora. Jedna strana je mašta koja se zrcalno umnožava, dok druga predstavlja prozirnost finog konstrukta. S jedne strane imamo Lolitu i poniranje u beskrajne dubine nesvjesnog, s druge strane imamo Alisu koja utjelovljuje djetinjasto naivna i mudra značenja.
Dogovor između dviju strana moguć je ako je moguće vizualizirati njihov vječni sukob u prizoru koji bi mogao zadovoljiti obje strane.
Biografija autora
Oleg Kulik ubraja se među najzanimljivije ruske umjetnike devedesetih. Uz Ilju Kabakova osvojio je najveća priznanja međunarodne likovne kritike. Uspio je privući pozornost umjetničkih kritičara i kustosa izložbi diljem svijeta performansima koje karakterizira "snažna" ekspresija, gdje i sam preuzima ulogu "umjetnika-životinje", točnije "umjetnika-psa". ; ili bi pak, ponekad, bio ptica, riba ili bik. Umjetnik time postavlja temeljno pitanje o biti ljudskog u čovjeku, te što za njega može značiti vraćanje u stanje "izvorne životinje".
Oleg Kulik (Оле́г Бори́сович Кули́к), rođen 1961. u Kijevu, Ukrajina, je ruski performer, kipar, fotograf, slikar i kustos.
Kulik je diplomirao na Kijevskoj umjetničkoj školi 1979. i Kijevskoj geološkoj školi Survey College (1982), a kasnije mu je dodijeljena stipendija zaklade Pollock-Krasner (1990). Karijeru je započeo kao umjetnički direktor Regine galerije u Moskvi, gdje je svojim nekonvencionalnim izložbama i pristupima, odmah privukao pažnju javnosti. Kulik smatra svojim najboljim kustoskim pothvatom izložbu “Leopards Bursting into a Temple” (Leopardi upadaju u hram) Anatolija Osmolovskog 1992 godine. Na ovoj izložbi dvoje golih ljudi stavljeno je u galeriju sa živim leopardima koji hodaju oko njih. Izjavio je kako misli da je izložba »metafora svega novog i živog što se pojavljuje u našim životima”. Kasnije, 2009., Kulik je bio kustos eventa Kandinsky prize u Londonu kojeg organizira zaklada Louise Blouin. Dobitnik je stipendije Berlinskog Senata 1995. Osim brojnim međunarodnim nagradama, Kulik je odlikovan medaljom »Zaslužni« ruske umjetničke akademije i francuskim ordenom “Viteza reda umjetnosti i literature”. Izlagao je na najznačajnijim bienalnim izložbama suvremene umjetnosti kao što su: Manifesta I (1996.), Bijenale umjetnosti u São Paulu (1997), Venecijanski bijenale (1997, 2001, 2003, 2005, 2011), Moskovski bijenale suvremene umjetnost (2005., 2007., 2009.), Kijevski bijenale (2012.). Njegova djela su izlagana na izložbama diljem svijeta (izbor): Art Riot: Post-Sovjet Akcionizam. Galerija Saatchi, London, 2017.; Okviri, Galerija Regina, Moskva, 2013.; Duboko u Rusiju, Galerija Regina, London, 2012.; Duboko u Rusiju, Galleria Pack, Milano, 2010.; Nova propovijed. Fotografije i videozapisi nastupa 1993.–2003., Rabouan Moussion Gallery, Pariz, 2008.; OLEGKULIK. Kronika. 1987–2007. Retrospektivna izložba, Central House of Artist, Moskva, 2007.;Rusija!, Guggenheim Museum, Bilbao, 2006.; Berlin–Moskva, Povijesni Muzej, Moskva, 2004.; Live Culture, Tate Modern, London, 2003.; Duboko u Rusiju, S.M.A.K., Gent, 2001., Grizem Ameriku i Amerika grize mene (zajedno s Milom Bredikhinom), Deitch Projects, New York, 1997.; Manifesta I (zajedno s Milom Bredikhinom), V-2, Rotterdam; i Interpol, Fargfabriken, Stockholm, 1996.
Oleg Kulik, ruski umjetnik ukrajinskog podrijetla, najpoznatiji je po svojim performansima u kojima se ponaša kao pas, često se lancima vežući za predmete ili ljude. Kroz nasilne, nepredvidive radnje umjesto verbalnih naredbi, Kulik želi istaknuti konzervativne vjerske i društvene norme u Rusiji. Rođen je 15. travnja 1961. u Kijevu, Ukrajina, diplomirao je na Kijevskoj umjetničkoj školi 1979., a kasnije na Kijevskom koledžu za geološka istraživanja 1982. Kulik dokumentira svoj rad fotografijom i videom, čime je stekao značajno priznanje. Dobio je stipendiju Berlinskog Senata 1996., imao je retrospektivu u Središnjem domu umjetnika u Moskvi i sudjelovao na Interpolovoj izložbi 1996. u Stockholmu, gdje je slavno napao publiku i umjetnička djela. Kulik trenutno živi i radi u Moskvi, Rusija
