Address: Kandlerova 14, 52100 Pula | Open (winter): Mon - Fri 11 am - 2 pm or by appointment

DIK: KID (What the duck / Boli te patka)

Od 10th to 31st October 2020
15.09.2020.

Vlatka Škoro: "Čopor - studija jedinke" i Josip Tirić: "The benefits of pessimism"

Vlatka Škoro: "Čopor - studija jedinke"

Vlatka Škoro: Čopor - studija jedinke

Čopor kiparice Vlatke Škoro skupina je od 12 novih skulptura afričkoga divljega psa idejno okupljenih oko Alfe, skulpture afričkoga divljega psa iz rastućeg ciklusa Životinja (2019.) izloženog prošle godine u Zagrebu i, u proširenom izdanju, Osijeku. Čopor je nastavak, odnosno svojevrsni produžetak, rečenog ciklusa. 

Pasmina afričkih divljih pasa autorici je, kako svjedoči, vrlo fascinantna radi društvenog uređenja i socijalnih veza unutar čopora, lovačkih vještina, a ponajviše radi činjenice kako se radi o jedinoj pasmini iz porodice pasa koju je nemoguće pripitomiti. Upravo se taj njihov animozitet i nepovjerenje prema ljudima autorica trudi prenijeti ovom skupinom radova te su karakterom u suprotnosti s ostatkom skulptura Vlatkinog životinjskoga ciklusa koje radi svoga šarma i dopadljivosti teško odolijavaju znatiželjnim dodirima promatrača. Divlji karakter ovih životinja dodatno je potenciran stavom nesigurnosti u kojem su impostirani, njihovi sumnjičavi pogledi i pognute glave pozivaju na konstantni oprez, projicirajući svoju nelagodu na promatrača. Iako su emotivnim nabojem u kontrastu s ostatkom rečenog ciklusa, u ideji su mu potpuno ravnopravni.

Čopor je rezultat autoričina instinkta, umjetničkih impulsa koje običava bespogovorno slušati; skulpture nemaju funkciju angažmana ili alegorijsku vrijednost. Vlatka u radu prednost daje vizualnim vrednotama, zanemarujući umjetnički aktivizam – prirodne vizualne elemente pretače u kiparsku formu čemu su rezultat skulpture naturalističkog izraza. Homogena skupina čija se likovna kvaliteta očituje upravo u njezinoj prirodnosti, zbiru nepravilnih, promjenjivih i dinamičnih linija, ploha i oblika koji variraju, kako u skupu, tako i na pojedinim jedinkama. Biološka autentičnost, iako prisutna, nije presudna. Svakom novom skulpturom Čopora Vlatka se pomalo odmiče od determinirine i biološki točne strukture Alfe, mijenjajući tako vlastitu estetiku. Relativizira sličnost, a primat daje skulpturalnosti radi čega djelu pristupa studioznije u kiparskom smislu. Iako su Alfi prethodile skice, istraživanje i studije, Čopor je njegova reinvencija upravo u umjetničkom pogledu primjenom analitičke metode kojom Vlatka afirmira vlastiti kiparski postupak, poput kakve obrnute studije. Upravo je kiparski postupak ono što autorica potencira u svom radu, a biološke karakteristike njenih motiva u službi su likovnosti (točnije skulpturalnosti jer prirodni kolorit ove pasmine ima tek dodanu vrijednost).

Znakovitim izborom motiva životinje kojoj je ljudska prisutnost potpuno strana, čak i nemoguća, teriomorfizam Životinje Čoporom poprima novu dimenziju. Organska struktura životinje Vlatki Škoro predstavlja imperativ za studiozan pristup materiji, jednako kao vlastiti nagon kojeg slijedi koliko u odabiru motiva toliko i u samoj izradi skulpture. Naturalizam Čopora, očitovan u fluidnosti prirodnih (odnosno kiparskih) oblika i karakteru skulptura, suprostavljajući se neutralnoj kulisi galerijskoga prostora biva dodatno naglašen. Kontrastiranjem divljine s estetikom civiliziranog svijeta i analitičkim razlaganjem struktura Vlatka Škoro nam pruža pogled u vlastitu kiparsku istinu.

Ivan Roth

Josip Tirić: "The benefits of pessimism"

Često se govori da su Prvi svjetski rat i situacija u svijetu prije njega, odnosno osjećaj čovječanstva da sjedi na buretu baruta, bili poticaji za ekspresionističke i apstraktne tendencije u umjetnosti početka 20. stoljeća. Isprepletenost umjetnosti i društva je neminovna, a i jedno i drugo možda su manifestacije istog duha vremena ili mjesta. Na malo slika u današnjoj hrvatskoj likovnoj umjetnosti možemo vidjeti toliko ekspresije i divljine kao na onima Josipa Tirića. Ne bih ovdje htio uspostavljati nategnute paralele s globalnom situacijom, trenutačnim brojnim ratovima i krizama u svijetu. Vojna tematika (ljudi u različitim uniformama, s različitim naoružanjima, te paralelno s njima intelektualci i teolozi koji promišljaju apsurd svijeta) svakako čini posebnu inspiraciju za ovog slikara, ali prije negoli komentar neke političke stvarnosti, ona je tu jer odgovara njegovom slikarskom habitusu. Drugim riječima, ništa kao ratni imaginarij, opasnosti, adrenalinom nabijeni juriši na neprijatelja i suočavanje sa smrću ne odgovara njegovoj intenzivnoj paleti, likovima koji se gube u masi boje, uzburkanoj poput one na Munchovu Kriku.

Kao dosljedan sljedbenik ekspresionizma on slika Krležin „plameni vjetar“ i „krvavi talas“, kaotično i tjeskobno stanje jednog uma koji ne vidi nikakvo rješenje niti izlaz iz pozicije u kojoj se nalazi, osim apsolutne destrukcije svijeta, pa i sebe u njemu. Tu je možda dolazak na granicu iz naslova – granicu razuma, prikazivačkog smisla ili estetike.

Naoružana gospoda na njegovim slikama nisu samo prikazi stražara, zagledanih u neprijateljske pozicije ili u zemlju kojoj polažu svoj život, nego graničari na limesu carstva kaosa. Bolje rečeno – kao jedine uhvatljive i spoznatljive figure na ovim platnima, oni ih čuvaju od potpunog rasapa u intenzivnu i vrišteću materiju boje, u kaos i patnju u koju se tako lako može preokrenuti svaki ljudski život.

Konstrukcije tih likova duguju puno sjevernjačkim školama slikarstva – od klasičnog, već spomenutog ekspresionizma 20. stoljeća do neoekspresionističkih pokreta u Njemačkoj 1970-ih i 1980-ih, i nekih njemačkih autora koji su stvarali kasnije, poput Daniela Richtera. Ipak, kod nas je danas teško naići na tako bezobrazno slikarstvo. Bezobrazno po žestini svoga pristupa, po lakoći kojom formira i deformira svoje likove i po svojoj tematici. Naime, iako je ikonografija ove izložbe usklađena kao niz scena na neki način povezanih s ratom ili slikarovih izraza ljudskih sukoba, politička razina (a rat je politička stvar par exellence) zapravo posve nedostaje. Izmiješane uniforme i likovi s različitih fotografija, ironija (u aureolu iznad glave zapovjednika na slici Presvijetli) i patetika (u lubanji na slici Ostaci dana) ne odnose se na konkretne ratove. Barem ih ja tako ne želim čitati. To su kreativni bljeskovi koji iskaču iz osobnih tjeskoba, sukoba u individualnoj svijesti koji svoje oblike, i s njima trenutačno olakšanje, dobivaju u ispuštanju intenzivne boli u sliku na platnu.

Feđa gavrilović