Narcis Kantardžić - Slike bezimene
Snovima natopljeno i u sebe uronjeno slikarstvo Narcisa Kantardžića umalo već trideset godina izlazi iz okvira aktualnih likovnih zbivanja. Sa svojim anakroničnim, gotovo atavističkim formalnim i sadržajnim izrazom, možda nehotično, ali uspješno izbjegava svrstavanje u neku od likovnih ladica. Potpunoma u opoziciji s neidentificiranom strukturom suvremenih umjetničkih praksi, rigidnim modernizmom ili s iscrpljenim postmodernizmom i zaostalim u vremenu, on, izranjajući iz transpovijesnoga osjećaja neizbježnosti vlastite sudbine i u svakom trenutku sveprisutne fizičke prolaznosti, suprotstavlja bezvremenu, vječnu priču o arhetipskim konstantama u preobrazbi svijeta. Zaokružena u halucinantne, ponovno doživljene simbolične slojeve kolektivne memorije zapadne kulture, uzvišenost i bezgraničnost tih klasično konstruiranih prizora koji izviru iz idealističke platonske ideje o ljepoti istine i istinitosti ljepote, dobivaju plamteću auru s kojom se transcendentalno uzdižu u sfere duhovnoga doživljavanja svega što nas okružuje. (Marko Košan)
Narcis Kantardžić rođen je 1958. u Derventi. S dvadeset godina upisuje Akademiju likovnih umjetnosti u Sarajevu gdje diplomira u klasi profesora Miroslava Čorovića. Zajedno s kolegama s likovne akademije osniva grupu "Zvono" 1982., tri godine nakon otvaranja istoimene kultne kafe-galerije. Samoorganizacijom, strastvenošću i entuzijazmom grupa budi kulturnu i umjetničku scenu u Sarajevu te postaje jedna od ključnih umjetničkih skupina osamdesetih godina 20. stoljeća u bivšoj državi (Jugoslaviji). Početkom devedesetih Narcis Kantardžić seli najprije u Njemačku, a potom u Sloveniju, gdje i danas živi.
U stvaralačkim početcima Narcis se odmah odmiče od akademskih i suvremenih načela "gradnje", dodaje svojim radovima gipsane ili betonsko-plastične elemente, okvire koji postaju neodvojiv dio slike, šire slikarsko polje te daju slici status objekta. Na njegovim se slikama gotovo redovito pojavljuju metafizički elementi bilo da slika pejzaže, ljude ili nebesa. Izmišljena monumentalna arhitektura ostala je bitna i osnovna odrednica Narcisova slikarstva sve do današnjih dana. S vremenom Narcis je povećavao formate, unapređivao slikarsku vještinu i više vremena posvećivao detaljima. Pejzaži su, s novim tisućljećem postajali virtuozniji, podsjećaju na vedute renesansnih majstora. Pored svjetionika, babilonskih kula i izmišljenih tornjeva na slikama se počinju nazirati tvornice, veliki industrijski objekti u apokaliptičnim ozračjima, spaja se romantična napetost prirode i čovjekova usamljenost, prizivajući slikarstvo iz doba romantizma.
Unatoč previranjima suvremenih umjetničkih praksi i tendencija, Narcis ostaje dosljedan sebi, svom izrazu koji sažima i spaja sizifovski čin slikanja s duhovnom bezvremenošću.
